Standardni jezik
idiom koji stanovništvo koristi u svom javnom i formalnom diskursu; normirani jezik koji ima najmanje jednu standardnu varijantu, osim ostalih varijeteta; idiom koji je prošao proces standardizacije / From Wikipedia, the free encyclopedia
Standardni jezik (također standardni dijalekt ili standardizirani dijalekt), nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegovog nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski ili ruski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, srpskohrvatskim, francuskim, španjolskim, portugalskim, arapskim, malajskim, hindustanskim, nizozemskim.[4]
- Ne zamijeni s književnim jezikom, registrom ili dijalektom nekog jezika koji se upotrebljava u književnosti.
U istočnoeuropskoj lingvističkoj tradiciji se termin "književni/literarni jezik" uobičajeno rabi kao sinonim termina "standardni jezik",[5][6][7] iako neki autori smatraju literarni jezik jednim od funkcionalnih stilova jezika, stavljajući ga u opoziciju govornom idiomu,[8] ili tretiraju taj pojam kao izraz za "jezik književnosti".[9]