From Wikipedia, the free encyclopedia
Testiranje nuklearnog oružja odnosi se na eksperimente koje izvodi vojska ili vlada neke države kako bi utvrdila učinkovitost i razornu moć nuklearnog oružja. Tijekom 20. stoljeća, većina država koja je razvila nuklearna oružja ih je i testirala. Testovi otkrivaju kako ta oružja funkcioniraju pod različitim okolnostima te kako se strukture ponašaju kada se nađu u radijusu eksplozije. Takođe, nuklearno testiranje je često bio dokaz naučne i vojne snage neke države, radi potrebe zastrašivanja suparnika, te su stoga i mnogi testovi bili političke prirode.
Prvo nuklearno oružje detonirale su Sjedinjene Američke Države u Novom Meksiku 16. jula 1945., u tzv. Trinity testu, čija je snaga imala ekvivalent 20 kilotona. Prva hidrogenska bomba, nazvana "Mike", testirana je na atolu Enewetak, Maršalovi Otoci, 1. novembra 1952., a izvele su ga takođe SAD. Najsnažnije nuklearno oružje ikada testirano bila ja tzv. "Car bomba" koju je izradio SSSR i bacio iznad Novaje Zemlje 30. oktobra 1961., čija je snaga imala ekvivalent 50 megatona.
1963., tri (UK, SAD, SSSR) od četiri (Francuska) nuklearnih država, kao i mnoge države bez nuklearnog naoružanja, potpisalo je Povelju o ograničavanju nuklearnog testiranja, čime su se obvezale da neće testirati ta oružja u atmosferi, pod vodom ili u svemiru. Podzemni nuklearni testovi su pak dozvoljeni. Francuska je nastavila sa atmosferskim testiranjem sve do 1974., Kina čak i do 1980. Oni nisu nikada potpisali povelju.[1]
Podzemni testovi su nastavljeni u SAD-u sve do 1992. (godini u kojoj su testirali nuklearno oružje po zadnji put), u SSSR-u do 1990., u UK do 1991., a u Francuskoj i Kini do 1996. Nakon potpisivanja Povelje o dalekosežnoj zabrani testiranja 1996., sve te države su se obvezale da će prekinuti nuklearno testiranje. Dvije nuklearne sile koje istu nisu potpisale - Indija i Pakistan - su zasad zadnji poznati test izvele 1998. U modernom razdoblju, posljednje nuklearno testiranje izvela je Sjeverna Koreja u februaru 2013. Ista država je tako jedina koja još testira nuklearno oružje te planira testove sa raketama koje mogu nositi isto.[2]
Postoje četiri glavne vrste testiranja nuklearnog oružja:
Nuklearne testove neki su podelili na sledeće političke svrhe:
Hidronuklearno testiranje proučava nuklearne materijale pod uslovima eksplozivne kompresije šoka. Oni mogu stvoriti polu-kritične uslove, ili superkritične uslove čiji prinosi variraju od zanemarivih do značajnog prinosa punog oružja.[4]
Eksperimenti kritične mase utvrđuju kvantitet škriljavog materijala potrebnog za kritičnost za raznovrsnost kompozicija, gustoća i oblika škriljavog materijala.
Polu-kritični ili hladni testovi su oni koji uključuju nuklearni materijal i moguće eksplozije ali koje namjerno ne dovode no nuklearnog doprinosa. Jedina su vrsta testova dozvoljena Poveljom u sveobuhvatnoj zabrani nuklearnog testiranja[5][6][7]
Prvo testiranje nuklearnog oružja izveo je SAD kraj Alamogorda, Novog Meksika, 16 jula 1945., u sklopu tzv. projekta Manhattan, kada je dobio šifru "Trinity". Izvorna zamisao bila je da se potvrdi je li uopšte moguće izazvati snažnu eksploziju atomskim oružjem, kao i da se odredi obim i efekat atomske eksplozije prije upotrebe protiv Japana. Ipak, naučnici tada još uvijek nisu znali za nuklearne padavine i ine posljedice zračenja, sve do atomskog bombardovanja Hiroshime i Nagasakija. U Hiroshimi je od eksplozije umrlo 118.661 ljudi, a u Nagasakiju 74.000.[8]
SAD je izvela šest nuklearnih testiranja prije nego li je SSSR razvio sopstvenu atomsku bombu (RDS-1) i testirao 29. augusta 1949. Tada nije od te dvije države nije imala mnogo atomskih oružja, pa su testiranja bila oskudna i sa dugim razmacima. Do 1950-ih, SAD je već razvio stnadardni teritorij za testiranje oružja u Nevadi kao i na Maršalovim otocima. SSSR je uglavnom testirao u Kazahstanu.[9] Ipak, pošto se razvio Hladni rat, obje zemlje su počele ubrzavati svoj program te su testirale na stotine bombi u drugoj polovici 20. veka.
Međutim, nuklearno testiranje neminovno vuče za sobom velike opasnosti. Jedna takva se dogodila 1954., kada je SAD izveo opasnu Castle Bravo eksploziju uz pomoć nove hidrogenske bombe na Maršalovim otocima, ali su naučnici podcenili štetnost i obim opasnog materijala nakon detonacije. Eksplozija je imala ekvivalent od 15 megatona - dvostruko više od predviđene. Detonacija je izbacila i neočekivano veliku količinu radioaktivnog materijala, kojeg je promjena vremena raspršila nad velikim područjem. Oblak radioaktivne prašine proputovao je preko 150 km udaljenosti, te zagadio nekoliko nastanjenih ostrva u blizini atola. Domorodci su evakuirani, ali su svejedno kod 83 njih zabilježene opekline, dok je jedan japanski brod ulovio radioaktivnu ribu koja je vjerojatno dospjela na japansko tržište.[10]
Bravo je bila najgora nuklearna nesreća za SAD, ali su se pojavili i razni drugi problemi, kao što je raspršivanje zračenja i zagađenja vodenih izvora, hrane i stanovništva i u drugim područjima. Zabrinutost oko sve većeg rasta radioaktivnih padavina je na kraju doveo do Povelje o ograničavanju nuklearnog testiranja 1963., koja je ograničila potpisnice na podzemno testiranje. Ne računajući Indiju i Pakistan - koji su svaki izveli sveukupno tek šest nuklearnih podzemnih testova - pet preostalih nuklearnih sila je sveukupno izvelo 2.046 nuklearnih pokusa do prekida te prakse 1996. Od tog ukupnog broja, SAD je izveo 1.030 pokusa (51 %), SSSR 715 pokusa (35 %), Francuska 210 pokusa (10 %), Ujedinjeno Kraljevstvo 45 pokusa (2 %) te Kina 45 pokusa (2 %).[11] Zadnje pokuse izvele su Francuska i Kina, oboje ih zaključivši 1996. U 21. veku, takvu je praksu ponovno otvorila tek jedna država, Sjeverna Koreja, koja je izvela tri nuklearna pokusa do 2013.
Jedina poznata država sa nuklearnim oružjem koja tvrdi da nikada nije izvela pokus istog je bila Južnoafrička Republika (iako je i to sporno. Vidi: incident u Veli), koja je u međuvremenu rasformirala i ukinula sve svoje nuklearno naoružanje.[12] Izrael se takođe često navodi kao država sa nuklearnim kapacitetom, ali nikada nije navodno testirao iste. 1986., Mordechai Vanunu, bivši tehničar nuklearnog postrojenja kraj Dimone, je za Sunday Times izjavio da Izrael ima tajni nuklearni program te je potom osuđen na 18 godina zatvora u svojoj domovini jer je razotkrio državne tajne.[13]
Miroljubivi nuklearni pokusi upotrijebljeni su radi kopanja kanala ili umjetnih luka, ili kako bi se stimulirala područja na kojima leži plin i nafta. Ipak, ti su pokusi na kraju napušteni zbog opasnosti od okoliša.[14]
Nuklearni pokusi se često koriste za političke svrhe. Jedan primjer je detonacija najsnažnije nuklearne bombe ikada stvorene, tzv. Car bomba koja je imala 50 megatona. Detonirao ju je SSSR 1961. Ovo oružje je preveliko da bi koristilo praktički protiv neke vojne mete, te se smatra da je takav prototip bio jedini primjerak uopšte izgrađen u SSSR-u.[15]
Prema nekim procjenama, ostaci nuklearnog otpada uzrokovani takvim testiranjem doveli su do 17.000 smrti Amerikanaca od raka u drugoj polovici 20. stoljeća.[16] Mnogi se stoga protive daljnjim nuklearnim pokusima jer izazivaju utrku u naoružanju s jedne strane, te zagađuju okoliš s druge.
Nuklearne sile su izvele preko 2.000 nuklearnih pokusa u drugoj polovici 20. veka, a Sjeverna Koreja tri do 2013.:
Dodatno, možda su bile tri nepotvrđene nuklearne eksplozije, no samo se jedna smatra ozbiljnim kandidatom za isti, a to je incident u Veli u Indijskom oceanu 1979., za kojeg se smatra da ga je izvela vlada Južne Afrike.
od prvog nuklearnog pokusa 1945. do testova u Pakistanu 1998., nikada nije bilo razdoblje duže od 22 mjeseca od nuklearnog pokusa. Lipanj 1998. do listopad 2006. je najduže razdoblje "mira" od 1945. u kojem nije bilo zabilježenih nuklearnih pokusa. Najviše ih je izvedeno 1961., čak 140.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.