Valno-čestični dualizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Čestično-valni dualizam je svojstvo elementarnih čestica ili kvantnih entiteta da pokazuju i valna i čestična svojstva, ovisno o okolnostima. Kada se elektromagnetsko zračenje širi prostorom, javljaju se ogib (difrakcija) i interferencija, što su valna svojstva. Kada elektromagnetsko zračenje međudjeluje s elektronima tvari pri fotoelektričnom učinku, ono se ponaša poput roja sićušnih nedjeljivih čestica, grudica energije koje se zovu fotoni.
Ovim konceptom se prevazilaze ograničenja klasičnih pojmova čestice i talasa, prilikom objašnjenje stvarnosti. Čestična teorija zasnivala se na pretpostavci da se svjetlost sastoji od roja sitnih čestica koje se gibaju nekom brzinom. Postavio ju je Isaac Newton 1672. kako bi objasnio ravnocrtno gibanje svjetlosti te pojave loma i odbijanja svjetlosti. Nasuprot tomu, Christiaan Huygens je objavio valnu teoriju svjetlosti. Obje su teorije ujedinjene prihvaćanjem dualizma svetlosti.[1]
Današnja nauka smatra da sve čestice imaju i talasnu prirodu.[2] Ovaj fenomen je potvrđen ne samo za elementarne čestice, već i za složenije čestice kao što su atomi i molekuli. Kod makroskopskih čestica talasna karakteristika se obično ne može ni detektovati, što je posledica njihove ekstremno kratke talasne dužine.[3]
Kao prikaz ove pojave danas se najčešće navodi pokus ogiba elektrona na dvostrukom prorezu.