Aulo Gelije

Aulo Gelije (latinski: , cca. 125 - iza 180) bio je rimski pisac i gramatičar, najpoznatiji po djelu Atičke noći (Noctes Atticae), u kome je u nizu kratkih crtica zabilježio brojna zapažanja na temu gramatike, filozofije, historije i antikvarstva. Djelo je značajno zato što donosi niz citata, odnosno fragmenata i kratkih prikaza ranijih antičkih autora čija su djela inače bila izgubljena, te se stoga smatra jednim od najdragocjenijih izvora podataka o antičkom svijetu.

Ilustracija latinskog izdanja Atičkih noći iz 1706. Jakoba Gronoviusa.

Ime

Srednjovjekovni rukopisi Atičkih noći često kao autorovo ime navode "Agellius", a taj oblik koristi i Priscijan. Umjesto tog oblika, Laktancije, Servije i sveti Augustin navode A. Gellius. Znanstvenici su od renesanse nadalje žustro raspravljali o tome koje je od dva prenesena imena točno (smatrajući da je jedno od njih iskvaren oblik) prije nego što su se u moderno doba konačno odlučili za oblik Gellius.^[1]

Život

Jedini izvor podataka o životu Aula Gelija jesu detalji zabilježeni u njegovim vlastitim spisima.^[2] Ti podaci ukazuju na to da je Gelije rođen između 125. i 128. godine nove ere.^[3] Potjecao je iz dobre obitelji koja je bila dobro povezana u društvu i možda bila afričkog porijekla,^[4] ali vjerojatno je rođen u Rimu, a sigurno je u tom gradu odrastao . Prisustvovao je Pitijskim igrama 147. godine^[3] i boravio je duže vrijeme u Ateni.^[2] Gelije je retoriku učio kod Tita Kastricija i Sulpicija Apolinara, filozofiju je učio kod Kalvizija Taura i Peregrina Proteja, a uživao je i prijateljstvo i pauke Favorina, Heroda Atika i Frontona.^[2]

Vratio se u Rim, gdje je vršio pravosudnu dužnost.^[5] Pretor ga je imenovao da djeluje kao sudija u građanskim parnicama, pa je velik dio vremena, koje bi radijo posvetio književnom stvaralaštvu, provodio obavljajuće svoje sudske dužnosti.^[2]

Djelo

Njegovo jedino poznato djelo, Atičke noći (latinski: ), nosi naslov po tome što je započeto tijekom dugih noći zime koju je proveo na Atici. Poslije je djelo nastavio pisati u Rimu. Sastavljeno je na temelju svojih zabelješki (adversaria) o raznovrsnim neobičnostima koje je čuo u razgovorima ili ih je pročitao u knjigama. Te se zabilješke odnose na gramatiku, geometriju, filozofiju, povijest i mnoge druge teme.^[5] Jedna je priča, na primjer, basna o Androklu, koja je često uključena u kompilacije Ezopovih basni, ali izvorno ne potječe od njega. Interni dokazi naveli su Leofranca Holford-Strevensa da zaključi kako je djelo objavljeno 177. godine.^[3]

Ovo djelo, koje je namjerno lišeno nekog slijeda ili rasporeda, podijeljeno je u dvadeset knjiga. Sve su sačuvane, osim osme, od koje je do nas došla samo njezin sadržaj. Atičke noći dragocjene su zbog uvida koji pružaju u prirodu društva i stvari koje su zanimale učene ljude tog vremena, kao i zbog brojnih ulomaka iz djela izgubljenih antičkih autora.^[5]

Atičke noći bile su dosta čitane u antici. Pisci koji su se koristili ovom kompilacijom uključuju Apuleja, Laktancija, Nonija Marcela, Amijana Marcelina, anonimnog autora Augustovske historije, Servija i Augustina; no najzapaženije je to koliko je Gelijevo djelo koristio Makrobije, "koji, ne spominjući njegovo ime, doslovno citira Gelija svude u Saturnalijama i stoga ima najveću vrijednost utvrđivanje točnosti [Gelijevog] teksta".^[6]

Izdanja

Prvo izdanje (editio princeps) objavio je u Rimu 1469. Giovanni Andrea Bussi, imenovani biskup Alerije.^[7] Najranije kritičko izdanje objavio je Ludovicus Carrio 1585. godine, objavio Henricus Stephanus; međutim, projicirani komentar postao je žrtvom osobnih svađa. Bolje je poznato kritičko izdanje Johanna Friedricha Gronoviusa; iako je cijeli život posvetio radu na Geliju, umro je 1671. prije no što je njegovo djelo moglo biti dovršeno. Njegov sin Jakob Gronovius objavio je većinu očevih komentara o Geliju 1687. i iznio revidirani tekst sa svim očevim komentarima i drugim materijalima u Leydenu 1706. godine; ovo kasnije izdanje postalo je poznato kao "Gronoviana". Prema Leofrancu Holford-Strevensu, "Gronoviana" je ostala standardni Gelijev tekst više od stotinu godina, sve do izdanja Martina Hertza (Berlin, 1883–1885; postoji i manje izdanje istog autora, Berlin, 1886), koje je revidirao C. Hosius, 1903, s bibliografijom. Svezak odabranih djelova, s bilješkama i rječnikom, objavio je Nall (London, 1888.). Postoji engleski prijevod W. Beloea (London, 1795) i francuski prijevod (1896).^[5][8] Noviji prijevod na engleski jezik napisao je John Carew Rolfe (1927) za Loeb Classical Library. U novije vrijeme čini se da je izdanje Petera K. Marshalla (Oxford University Press, 1968, 1990 (ponovno izdano s ispravkama) rašireno u tiskanom kao i u digitalnom formatu s otvorenim pristupom.^[9]