Azijanizam

Azijanizam ili azijanski stil (starogrčki: , latinski: ili genus orationis Asiaticum, Ciceron, Brut, 325) naziv je za pravac u statrogrčkoj retorici (koji, ipak, nije bio organiziran u neku formalnu školu) koji je nastao u 3. stoljeću pne. i koji je, premda u to vrijeme nije imao većeg značaja, kasnije postao važna odrednica u raspravama o rimskom govorništvu.^[1][2]

Mala Azija u grčko-rimsko doba, s kojom je povezan "azijanski stil" u retorici.

Porijeklo

Hegesija iz Magnezije bio je glavni predstavnik azijanskog stila i smatra se njegovim začetnikom. Hegesija "je razvio i prenaglašavao stilske efekte evocirajući stil sofista i Gorgije".^[3]

Obilježja

Za razliku od strožeg, formalnijeg i tradicionalnijeg aticisčkog stila, azijansko je govorništvo bilo više bombastično, emocionalno i obojeno bogatom igrom riječi.^[2]

Azijanski se stil odlikovao upotrebom proznog ritma, posebno na kraju klauza (clausulae).^[4] To je otprilike nalikovalo rimskoj poeziji, iako su se izbjegavali poetski metri. Učinkovit ritam mogao bi navesti publiku da plješće samom ritmu, ^[5] ali Ciceron je kritizirao azijanske govornike zbog toga što ponavljaju završetke klauza.^[4]

Rimska perspektiva

Prije Cicerona

Ovaj je izraz, koliko se zna, prvi put u Rimu upotrijebio Ciceron sredinom 1. stoljeća pne. Ušao je u opću i pogrdnu upotrebu za cvjetni stil govorenja nasuprot formalnoj, tradicionalnoj retorici aticizma, za koji se govorilo da se iskvario. Izraz odražava povezanost s književnicima u grčkim maloazijskim gradovima. "Azijanstvo je imalo značajan utjecaj na rimsku retoriku, budući da su mnogi grčki učitelji retorike koji su u Rim došli početkom 2. stoljeća pne. bili azijski Grci".^[6] "Blage azijanske tendencije" pronađene su u govorništvu Gaja Grakha, a one "značajnije" kod Publija Sulpicija Rufa.^[7] Međutim, gotovo da nemamo ostataka govorništva koje bismo mogli ispravno nazvati azijanskim.^[2]

Ciceron (Govornik, 325) uočava dva različita oblika azijanskog stila: proučeniji i simetričniji stil (za koji se obično uzima da znači kako je "pun Gorgijinih figura"),^[8] koji koriste povjesničar Timej i govornici Meneklo i Hijeroklo iz Alabande, te brzi govornički tijek i kićena dikcija Eshina iz Mileta i Eshila iz Knida. Hegesijine "trzave, kratke klauzule" mogu se smjestitu u prvu vrstu, a natpis Antioha I iz Komagene s planine Nemrut u drugu.^[9] Uzima se da povezanost dvaju stilova pod jednim imenom odražava u osnovi polemičko značenje tog izraza: "Ključna je sličnost to što su oba stila ekstremni, a samim tim i loši; inače ne bi mogli biti više različiti".^[8] Prema Ciceronu, Kvint Hortenzije kombinirao je te tradicije i odomaćio ih u rimskom govorništvu.

I samog Cicerona, koji je odbacivao ekstremnu jednostavnost i purizam aticista, napadali su kritičari poput Licinija Macera Kalva zbog toga što je bio na strani azijanaca; kao odgovor na to izjavio je da on zauzima položaj "rimskog Demostena", napominjući da vrhunski atički govornik ne bi mogao biti okvalificiran kao aticist po strogim standardima "aticističkih govornika" (oratores Attici) u Rimu 1. stoljeća pne.^[10] U tom smislu, iako se Ciceron poistovjetio s aticističkim govornikom, nikada nije otišao toliko daleko da je u potpunosti kritizirao azijansko govorništvo,^[11] te se zauzimao za mješoviti ili srednji stil (genus medium; Kvintilijan, Obrazovanje govornika, XII, 10, 18: genus Rhodium ... velut medium ... atque ex utroque mixtum), koji stoji između niskog ili ravnog aticističkog stila i visokog azijanskog stila, nazvanog rodski stil zbog njegove povezanosti s Molonom s Rodosa i Apolonijem Malakom (Rhodii, Ciceron, Brut, XIII, 51).

Nakon Cicerona

U Neronovo doba, sačuvani dio Petronijevog Satirikona započinje u sred razgovora u kojem nepouzdani pripovjedač Enkolpije osuđuje iskvarenost rimskog književnog ukusa i posebno azijanski stil: "ta naduta, napuhana bombastičnost, koja je kasnije uvedena iz Azije u Atenu, zarobila je svakog ambicioznog pisca poput kužnog povjetarca". Kvintilijan je prihvatio Ciceronov stav prema azijanizmu i aticizmu,^[12] te je prilagodio polemički jezik ranije rasprave, u kojem se nepoželjni stil naziva ženstvenim, u svom vlastitom spisu O uzrocima iskvarenog govorništva (De causis corruptae eloquentiae).^[13]

U Obrazovanju govornika (XII,10), Kvintilijan dijagnosticira korijene dvaju stilova u smislu etničkih dispozicija: "Atičani, profinjeni i diskriminirajući, nisu tolerirali ništa što je prazno ili što štrči; ali azijska rasa, nekako natečenija i hvalisavija, napuhana je ispraznijim načinom govorenja".^[14] Plinije Mlađi nastavio je prakticirati miješani stil. Rasprava je za Tacita ostala aktualna (kao što se vidi iz Plinijeve prepiske s njim o govorničkim stilovima u Pismu I, 20), a raspravi pridonosi i u svom Dijalogu o govornicima (Dialogus de oratoribus).

U konačnici, čini se da je u carskom razdoblju općenito prednost davana azijanizmu u odnosu na aticistički stil.^[2][15]