Basarab I

Basarab I. (1271/1280. – Câmpulung, 1351/52.), bio je vojvoda Vlaške kneževine najvjerojatnije između 1310. i 1352. godine. Rumunska historiografija ga ponekad spominje kao "Întemeietorul" (osnivač), zbog njegove uloge u proširenju srednjevjekovne Vlaške.

Basarab I
Basarab I, freska u Argeșu
Vojvoda Vlaške
Vladavina	oko 1310. – oko 1352.[a]
Prethodnik	Radu Negru ili Tihomir
Nasljednik	Nikola Aleksandar
Supruga	doamna Margareta
Djeca	Teodora Vlaška Nikola Aleksandar
Dinastija	Basarab
Otac	Tihomir
Rođenje	1271. ili 1280. (mjesto nepoznato)
Smrt	1351. ili 1352. Câmpulung
Vjera	kršćanstvo

Sjedinio je rumunske zemlje s obje strane rijeke Olta,^[1] a pobjedom nad kraljem Karlom I. Robertom u bitci kod Posade oslobodio ih ugarskoga vrhovništva,^[1] i tako je postigao neovisnost Vlaške. Sudjelovao je u napadaju na srpsku državu Stefana Uroša III Dečanskoga.^[1] Porazio ga je bugarski car Mihajlo Šišman u bitki kod Velbužda 1330. Prema njemu je nastao pokrajinski naziv "Besarabija".^[1]

Biografija

Bečka oslikana kronika "Bitka kod Posade"

O životu Basaraba nemamo niti točnih mjesta niti preciznih datuma, iako nema sumnje u njegovo postojanje i utjecaj na zbivanja lokalne historije. Njegovo ime je kumanskog podrijetla i znači "otac kralj".^[2][b] No, najmanje četiri kraljevska dokumenta iz 14. stoljeća spominju Basaraba kao Vlaha.^[3] Prema ugarskim izvorima, Basarabov otac Thocomerius (mađarski: , Tihomir)^[4][5] bio je vjerojatno prvi vojvoda koji je vladao cijelom Vlaškom, negdje između 1290. i 1310.

Karlo I Anžujski bježi iz bitke kod Posade.

Basarab je vjerojatno stupio na historijsku pozornicu tijekom rata između moćne Kraljevine Ugarske i pravoslavnih država na sjeveru Balkanskog poluotoka, kada je postao vazal kralja Karla Roberta. U jednom aktu iz 24. jula 1324, prvi historijski dokument u kojem se spominje, ugarska kancelarija ga priznaje za "našeg prekoalpskog vojvodu^[6] i bana severinskog". Međutim, već u diploni od 18. jula 1325. spominje se kao "transalpski Bazarab, nevjeran kraljevoj svetoj kruni",^[4][7] što ukazuje na njihovo neprijateljstvo uzrokovano zauzimanjem Severinske banovine i napadom na južne krajeve Ugarskog kraljevstva.

Godine 1327. papa Ivan XXII. ga navodi "pobožnog katolika".^[8] U to vrijeme u gradu Severinu je postojala jedna katolička misija podređena Kaločko nadbiskupiji (v. Kaloča) i pravoslavni egzarhat podređen Carigradskom patrijarhatu.

Godine 1328. Basarab je predvodio pohod protiv Tatara na ušćima Dunava nad kojima je preuzeo kontrolu i zalagao se za uspostavu đenovljanskih emporija San Giorgio, Caladda, Chilia i Licostomo (blizu današnje Periprave) na Dunavu, što mu je donijelo nove trgovačke prihode.^[9]

Basarab je zatim poslao jedan kontingent Vlaha u podršku bugarskog Mihajla Šišmana u napadu na Srpsko kraljevstvo, ali je njihova združena vojska poražena 28. jula 1330. u Bitci na Velbuždu i Mihajlo Šišman ubijen. Ubrzo nakon toga mađarski Karlo I. napao je Vlašku s ciljem povratka kontrole nad njom. U septembru 1330. Karlo Robert Anžuvinski je poduzeo pohod u Vlašku protiv svog premoćnog vlaškog vazala, od kojeg je upravo bio vratio titulu "bana Severina". Nakon tri dana borbi, 12. novembra 1330. Vlasi su zarobili i gotovo uništili ugarske postrojbe u bitci kod Posade. Karlo Robert je izbjegao zarobljivanje biježajući prerušen u konjušara, te je pritom morao nezavisnost Kneževine Vlaške, koja se tada prostirala od Dunava do Crnog mora. Jedan od najpreciznijih izvještaja o ovoj bitci je "Bečka oslikana kronika" (Wiener Bilderchronik).

Oko 1351. Basarab je sagradio pravoslavnu crkvu u Câmpulungu. Međutim, njegovo ime je odsutno na pravoslavnim osmrtnicama i nije pokopan u Curtea de Argeș gdje je natpis vjerojatno trebao zamijeniti njegovu nestalu grobnicu. Budući da je bio katolik, pokopan je možda u dominikanskom samostanu u Câmpulungu, osim ako nije poginuo na bojnom polju.^[9]

Od supruge čije nam ime nije poznato, imao je najmanje dvoje popisane djece, Nikolu Aleksandra, koji će naslijediti Vlašku i vladati između 1352. i 1364, i Teodoru, koja će se 1320. udati za bugarskog cara Ivana Aleksandra. Njegova unuka Anča je posljednja carica Srpskog carstva.

Od sredine 14. stoljeća nadalje njegovo se ime javlja u srpskim, mađarskim, moldavskim i poljskim izvorima kao naziv za Vlašku, a od 15. stoljeća kao naziv za područje Budžaka,^[c] a pritom je naziv se počeo odnositi na cijelo područje između rijeka Pruta i Dnjestra.^[d]

Povezano

• Vlaška
• Besarabija
• Kumani

Bilješke

1. Basarabova vladavina počinje prije 1324, najvjerojatnije oko 1310, a prestaje između 1351. i 1352.
2. Naime na kumanskome Basar znači "vladati", dok aba znači "otac". Tu tezu podržavaju Norman Manea i Matei Cazacu i većina rumunskih historičara. U kasnom 19. stoljeću, rumunski književnik i akademik Bogdan Petriceicu Hasdeu (1838-1907) predložio je ideju da je njegovo ime autohtono, od riječi ban što znači "vladar", i dačke riječi saraba što znači "glava", glas još uvijek prisutan u nekim rumunjskim regijama kao sarâmb. Slično, bizantolog Petre Năsturelu tumači naziv "Besserem-Bem" iz turskih kronika kao iskrivljeno ime "Bessarion-ban". Ipak danas ta etimologija je zanemarena.
3. Budžak, historijska regija, današnja okolica Izmajila, te Izmailska oblast i južna Moldavija.
4. Današnja Republika Moldavija.