Canto a tenore

Canto a tenore (sardinijski: cantu a tenore) je tip polifonog folklornog pjevanja specifičan za Sardiniju koji je 2008. uvršten na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine u Evropi.^[1][2]

Canto a tenore
Nematerijalna svjetska baština
Italija
Regija:	Evropa i Sjeverna Amerika
Godina upisa:	2005. (prošireno 2008)
ID:	00165
Ugroženost:	ne
Poveznica:	UNESCO

Historija i karakteristike

Canto a tenore izrastao je među pastirima Sardinije. Izvodi ga grupa od četiri muškarca koji koriste četiri različita glasa zvana bassu, contra, boche i mesu boche.^[1] Specifičnog tog pjevanja je duboki i grleni ton solista bassu i troje pjevača koji mu kontriraju stojeći u uskom krugu. Solist pjeva dio nekog proznog teksta ili pjesmu, dok ga ostali prate kao kor.^[1] Većina izvođača živi u regiji Barbagiji i po planinskoj unutrašnjosti centralne Sardinije. Njihovo pjevanje dio je svakodnevnog života lokalnih zajednica. Često zapjevaju spontano po lokalnim barovima (zilleri), ali i prigodom kojekavih svetkovina kao što su vjenčanja, striženje ovaca, vjerskih svečanosti ili za karnevala Barbaricino.^[1]

Repertoar pjesama koje izvode je vrlo širok i varira po Sardiniji. Najčešće se izvode serenade boche ’e notte (glas u noći) i pjesme za pleskao što su mutos, gosos i ballos. Tekstovi su ili jako arhaični ili vrlo suvremeni koji se dotiču problema koji tište današnje stanovnike, kao što su emigracija, nezaposlenost i politika. U tom smislu njihove pjesme se mogu smatrati tradicijskim, ali i vrlo suvremenim kulturnim izrazima.^[1]

• Kvartet Ballu Seriu sa četiri glasa (Oche, Bassu, Contra, Mesu Oche) ^?/i
  • Tenori na festivalu Pira u Modeni
  • poslušaj u pregledniku (beta)

Običaj Canto a tenore je ranjiv na društveno-ekonomske promjene kao što su propadanje ovčarstva i nestajanje pastira, uz istovremeni rast turizma, što donosi rizik unificiranja repertoara i orginalnog načina izvođenja pjevanja pjesama.^[2]