Demokratura

U savremenom političkom žargonu, demokratura je državni sustav koji naizgled poštuje sve demokratske procedure i/ili predstavlja se kao demokratska republika, dok u stvari ispunjava osobine autoritarnog režima pa čak u nekim slučajevima graniči sa diktaturom ili totalitarizmom.

Osobine

Izraz je 1987. skovao urugvajski pisac i novinar Eduardo Galeano^[1] kako bi opisao koegzistenciju demokratskih i autoritarnih elemenata unutar modela koji bismo mogli definirati kao «ustavna diktatura»^[a][2][3].^[4] Danas se termin opširno koristi u publicistici, među akademicima, politolozima i geopolitičarima, a popularizirao ga je (i skovao) književnik Predrag Matvejević^[5][6] isto opisujući neke skorašnje oblike iskrivljenog spajanja demokracije i diktature.

Odnosi se prvenstveno na vladavine u nekim postkomunističkim zemljama, gdje su se tokom 1990-ih u obliku demokracije nastavila neka ograničenja sloboda tipična za diktature. Pak, postoji nekoliko slučajeva demokratura na Zapadu ili u drugim državama izvan Europe u kojima se problematika ne svodi izravno na komunizam.
Jedna (neiscrpna) lista nekih od zemalja koje su prošle kroz manje-više duge faze demokrature:

• Republika Italija pod vladom Silvija Berlusconija;
• Ruska Federacija pod vladom Vladimira Putina;
• Republika Mađarska pod vladom Viktora Orbána;
• Federativna republika Brazil pod vladom Jaira Bolsonara;
• Demokratska narodna republika Alžir pod vladom Abdelaziza Bouteflike;
• Republika Bjelorusija pod vladom Aleksandra Lukašenka;
• Republika Kazahstan pod vladom Nursultana Nazarbajeva;
• Republika Paragvaj pod vladama partida Colorada;
• Kolumbija poslije 1991.^[7];
• Republika Turska pod vladom Recep Erdoğana.

Iako se odnosi na poslijeberlinsko doba, pojam zapravo zadire u neka duboka pitanja demokratskog i republičkog sustava. Demokracija se naime veže sa urođenom bolešću pluralističkih sustava vlasti, odnosno sa sklonošću nekih interesnih grupa da iznutra manipuliraju državnim sustavom i da radikalno izmjene njegovu prirodu, a da istovremeno suštinske strukture sa kojima su došli na vlast ostanu gotovo netaknute. Klasičan primjer ovog fenomena u suvremenoj historiji je činjenica da je u Njemačkoj teško zahvaćenoj krizom Adolf Hitler došao na vlast sa redovitim izborima održanim 5. marta 1933. i pobijedio sa 43,9% glasova.

Kod takozvanih demokratura radi se tipično o demokratskim republikama sa parlamentom, ustavom, sa nekim vidom povelje o ljudskim pravima i sa regularnom podjelom vlasti, ali koje zapravo koncentriraju svu moć oko jedne osobe, nerijetko najbogatijeg čovjeka u zemlji koji vodi državni aparat pomoć uskog kruga pristalica (ili oligarha). U slučaju neposluha ti se oligarsi brzo isključuju iz vladajuće stranke i smjenjuju sa državnih pozicija, te postoji primjera gdje su nepoželjni uklonjeni putem sudskih postupaka ili nasilja. Među općim konstantama demokrature bilježe se snažna populistička vuča te temeljito i ​​svestrano upravljanje medijima.^[8]

Napomene

1. Ustavna diktatura ili ograničena demokracija. Drugi termin kojim se služi polititologija je anokrcija, na engleskom anocracy, na njemačkom Anokratie, na talijanskom anocrazia.