Irena Vrkljan

Irena Vrkljan (Beograd, 21. kolovoza 1930. - Zagreb, 23. ožujka 2021.) bila je hrvatska je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao "hrvatska Virginia Woolf".^[1] Djelovala je na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Irena Vrkljan
Irena Vrkljan, 1964
Rođenje	21. 8. 1930 Beograd
Smrt	23. 3. 2021 Zagreb
Državljanstvo	Hrvatska
Zanimanje	prevodilac, pjesnik, pisac, scenarist
Suprug/a	Zvonimir Golob, Benno Meyer-Wehlack

Nagrade i priznanja

• "Tin Ujević" za najbolju knjigu poezije U koži moje sestre (1983.)
• "Ksaver Šandor Gjalski" za knjigu Svila, škare, (1985.)
• "Ivan Goran Kovačić" za roman Marina ili o biografiji
• nagrada HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč
• "Vladimir Nazor" za životno djelo (2009.)

Djela

• Krik je samo tišina (1954.)
• Paralele (1957.)
• Stvari već daleke (1962.)
• Doba prijateljstva (1966.)
• Soba, taj strašni vrt (1966.)
• U koži moje sestre (1982.)
• Svila, škare (1984.)
• Marina ili o biografiji (1987.)
• Berlinski rukopis (1988.)
• Dora, ove jeseni (1991.)
• Posljednje putovanje u Beč (2000.)
• Smrt dolazi sa suncem (2002.)
• Naše ljubavi, naše bolesti (2004.)
• Zelene čarape (2005.)
• Sestra, kao iza stakla (2006.)
• Sabrana proza 1-2 (2006.)
• Dnevnik zaboravljene mladosti (2007.)
• Svila nestala, škare ostale (2008.)
• Pismo u pismu (2009., u suautorstvu s Jasnom Horvat)
• Žene i ovaj suludi svijet (2010.)