Kineske misije
From Wikipedia, the free encyclopedia
Remove ads
Remove ads
Uvod
Članak Kineske misije obuhvaća naročito razdoblje i djelovanje isusovačkih katoličkih misija u Kini. Među njima imaju časno mjesto i slovenski te hrvatski misionari.
Pored katoličkih su misionarili u Kini više-manje uspješno i pripadnici nekojih drugih kršćanskih zajednica kao pravoslavni, protestanti, anglikanci i neke kršćanske sljedbe. Među ostalima su radili i muslimani.
Katoličke kineske misije
Što se tiče katoličkih misija, su zabilježili veliki napredak po dolasku isusovačkih misionara, koji su se do krajnje granice prilagodili kineskom načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja. U vezi toga su polako nikli unutar Crkve sukobi, koji su najviše doprinijeli propasti tog velebnog projekta.
Važnije ličnosti Kineskih misija
- Marko Polo (1254-1324)
- Alessandro Valignano (1539-1606)<
- Matej Riči (1552-1610)
- Nicolas Trigault (1577–1628)
- Adam Schall (1591-1666)
- Giacomo Rho (1593-1630)
- Ferdinand Verbiest (1623-1688)
- Ignaz Kögler (1680-1746)
- Giuseppe Castiglione (1688-1766)
- Augustin Halerštajn (1703-1774)
- Jožef Kerec (1892-1974)
- Aleš Benigar (1893-1988)
- Andrej Majcen (1904-1999)
- Janez Janež (1913-1990)
Remove ads
Doba sukoba
Sukob o kineskim obredima (pojednostavljeni kineski: ; tradicionalni kineski: ; pinyin: Zhōngguó Lǐyí Zhī Zhēng) je bio sukob među katoličkim misionarima u vezi između vjerske i civilne sadržine u konfucijanizmu i kineskim obredima u 17. i 18. vijeku.
U sukobu ili prijeporu odnosno svađi su raspravljali o pitanju, dali kineska narodna vjera i kineske obredne prakse – kao što su: poštivanje obiteljskih predaka i drugi konfucijanski obredi, kao i štovanje kineskih careva – spadaju među svjetovne ili vjerske obrede. U drugom slučaju bi bili neskladni sa katoličkim i općenito hrišćanskim vjerovanjem.[1][2]
Isusovci su tvrdili, da su ti kineski obredi svjetovni rituali, koji su u određenim granicama skladni s kršćanstvom te ih je zbog toga treba dopuštati; dominikanci i franjevci pak se time nisu slagali te su se žalili u Rim, da isusovci tobože uvode u bogoslužje poganske obrede.
Rimska Družba za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide; danas se zove Družba za naviještanje evanđelja) se je godine 1645. postavila na stranu dominikanaca te na temelju njihovog kratkog izvještaja osudila kineske obrede; ipak je ova ista družba 1656. godine stala na stranu isusovaca time, da je odbacila zabranu.[1] Ovo je bio jedan od brojnih sukoba između isusovaca i dominikanaca te franjevaca u Kini i drugdje širom Azije, uključivši i Japan[3] i Indiju.[4]
Sukob je zahvatio vodeća europska sveučilišta, upleo cara Kangxija iz vladarske kuće Qing; slučaj je razmatralo više papa uključno sa papom Klementom XI. i Klementom XIV.; posredovali su također uredi Svete stolice. Krajem 17. vijeka su prihvatili brojni dominikanci i franjevci usmjerenost isusovaca, ali Rim je postajao sve neumoljiviji. Papa Klement XI. je kineske obrede jednostrano zabranio 1704. godine, dok je 1742. godine papa Benedikt XIV. zabranio čak i raspravljanje.[1]
Remove ads
Doba sloge
Izvori
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Remove ads