Krimska kriza
From Wikipedia, the free encyclopedia
Remove ads
Krimska kriza (ruski: , ukrajinski: , ktat. Qırım krizisı) je izraz kojim se opisuju politička i diplomatska zbivanja vezana uz zbivanja na ukrajinskom poluotoku Krimu za vrijeme i neposredno nakon Ukrajinske revolucije 2014. godine, a koja su rezultirala njegovim de facto pripajanjem Ruskoj Federaciji, odnosno sporom između Rusije i Ukrajine, s obzirom da ukrajinske vlasti formalno i dalje Krim smatraju integralnim dijelom ukrajinske teritorije.
Kriza je izbila nedugo nakon što je, poslije krvavih sukoba u Kijevu na kojima se bio zahtjevao početak pristupa Ukrajine Evropskoj uniji, svrgnut dotadašnji pro-ruski predsjednik Viktor Janukovič i postavljena nova, pro-evropska i pro-zapadna vlada na čelu sa premijerom Arsenom Jacenjukom. Novu vladu, međutim, nije priznala susjedna Rusija, koja ju je proglasila "pučističkom", ali ni vlasti tadašnje Autonomne Republike Krim, koristeći, između ostalog, kao povod i njenu odluku da se ukine prije nekoliko godina doneseni zakon koji je dozvoljavao upotrebu ruskog kao službenog jezika na područjima gdje Rusi (kao na Krimu) čine značajan dio stanovništva. 26. februara su aerodrome, vladine zgrade i druge objekte na Krimu počele zauzimati neidentificirane naoružane grupe, za koje su krimske vlasti tvrdile da je riječ o lokalnoj miliciji, dok se u ostatku Ukrajine i na Zapadu vjerovalo da je riječ o pripadnicima ruskih oružanih snaga. Dva dana kasnije je Vrhovni sovjet Krima smijenio dotadašnjeg premijera Anatolija Mohiljova sa Sergejem Aksjonovom, čiji je kabinet odmah otpočeo pripreme za Referendum o statusu Krima, odnosno priključenje Rusiji; 11. marta se toj inicijativi službeno priključilo i Gradsko vijeće Sevastopolja (koji je u Ukrajini bio administrativno odvojen od ostatka Krima). Referendum je proveden 16. marta, i na njemu se 97 % stanovnika izjasnilo za odvajanje od Ukrajine i pripajanje Rusiji. Sljedećeg dana je formirana Republika Krim, koja je 18. marta potpisala sporazum o pripajanju sa Rusijom. On je službeno ratificiran u Moskvi 21. marta, te Rusija otada Krim smatra dijelom svoje teritorije. Ukrajinska vlada nije priznala rezultate referenduma, a njegove učinke proglasila ništavim, pri čemu su joj diplomatsku podršku pružili SAD i EU. Na samom Krimu, s izuzetkom Simferopoljskog incidenta nije bilo većih sukoba niti nasilja, s obzirom da je najveći dio pripadnika na Krimu stacioniranih ukrajinskih oružanih snaga prešao na rusku stranu ili se predao bez borbe. Usprkos toga, događaji na Krimu su izazvali veliku pažnju i zabrinutost, jer predstavljaju prvi slučaj u evropskoj historiji nakon drugog svjetskog rata da se granice suverenih država mijenjaju jednostranom akcijom aneksije teritorija; vjeruje se da bi takav presedan mogao dovesti do sličnih kriza i eskalacije nasilja u drugim dijelovima svijeta, a već sada je izazvao najdublju krizu u odnosima Rusije i zapadnih sila od završetka hladnog rata.
Remove ads
Pravni pogledi
Poziv za mirno rješavanje krize
Potpora ukrajinske cjelovitosti
Osuda Rusije
Osuda Rusije zbog vojne agresije
Potpora Rusiji ili osuda ukrajinske vlade
Priznavanje ruskih interesa
Ukrajina
Rusija
nema službenog stava
Putin je naveo da je sam Zapad dao primjer neovisnosti Kosova kao razlog priznavanja Krima da dobije pravo na samoodređenje.[1] Američki predsjednik Barack Obama odbacio je takvu usporedbu, navodeći da je tijekom rata na Kosovu tisuće albanskih civila masakrirano, dok na Krimu nije poginuo nijedan Rus.[2] Drugi su također navodili kako Albanija nikada nije pripojila Kosovo, niti je Kosovo ikada postalo dio EU-a ili NATO saveza. Također, Zapad nije jednoglasno priznao Kosovo kao neovisnu državu, pošto su neke države (Španjolska, Slovačka, Grčka i dr.) to odbile i radije poduprle teritorijalni integritet Srbije. Također, ni sama Rusija nije priznala Kosovo, te je stoga upitno da ga uzima kao valjani primjer.
Putin je naveo i druga objašnjenja, kao što su usporedbe ruske aneksije Krima sa Ujedinjenjem Njemačke 1990. Njemački su pak mediji to odbacili, navodeći kako su razdvojena Zapadna i Istočna Njemačka ujedinjenjem postale ponovno jedna cjelina, dok je ruska aneksija Krima dovela do kidanja i razdvajanja Ukrajine.[3][4] Putin je nudio i druge razloge, poput toga da je Krim predan Ukrajini 1954. Ipak, time izravno krši Budimpeštanski memorandum kojeg su potpisale Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo i sama Rusija, a kojim je zakonom garantirano izbjegavanje sile i poštivanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine.[5] Ruski političari optužili su Sjedinjene Države za "licemjerje" zbog njihove invazije na Irak, dok je Obama na to uzvratio kako SAD "nisu anektirale Irak" i kako su "pokušavale dobiti potporu UN-a"[6].
Dana 28. 3. 2014., Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je rezoluciju kojom je krimski referendum proglasila nezakonitim i pravno ništavnim, te je poduprla ukrajinski teritorijalni integritet. Za rezoluciju je glasalo 100 država članica, 58 je bilo suzdržano, a njih 11, među njima i Rusija, je bilo protiv.[7]
Komentari
Bivši sovjteski vođa Mihail Gorbačov je izjavio da se "Krim spojio sa Ukrajinom pod sovjteskim zakonima, ili točnije pod zakonima partije, bez pitanja ljudi, a sada su ljudi odlučili ispraviti tu pogrešku. Ovo bi trebalo pozdraviti a ne kažnjavati sankcijama."[8]
Nina L. Hruščova, unuka bivšeg sovjetskog premijera Nikite Hruščova i profesorica ruskih odnosa u New Yorku, je izjavila da cilj Krima nije neophodno neovisnost, nego ovisnost o Rusiji. Dodala je da ako Rusija uspostavi presedan za povratak "izgubljenih teritorija", da će to nadahnuti druge države kao što su Kina ili Gruzija da također postave zahtijeve za "ukradenim zemljama".[9]
Volodimir Pančhenko sa Međunarodnog centra za politologiju navodi da "događaji koji se odvijaju u Krimu nisu dobar presedan za ostale provincije."[10]
Vođa ruske oporbe Gari Kasparov, bivši savjetnik za američku sigurnost Zbigniew Brzezinski, bivša američka državna tajnica Hillary Clinton, ukrajinska političarka Lesja Orobec, bivši češki ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg, kao i kanadski ministar vanjskih poslova John Baird su svi usporedili Putinove postupke sa politikom nacističke Njemačke prije početka Drugog svjetskog rata, nakon Olimpijade 1936.[11][12][13][14][15]
Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt nazvao je pak ruske postupke "potpuno razumljivima" te je sankcije SAD-a i EU-a nazvao "budalastim".[16]
Ukrajinski glavni rabin, Jakov Bleich, usporedio je Putinove optužbe Ukrajine za antisemitizam prema Židovima - i njegov izgovor za invaziju - sa onime "što su nacisti učinili tijekom Anschlussa u Austriji."[17]
Komentari urednika kineskih vijesti Xinhua[18] i Global Times[19] su poduprli ruski stav i situaciji, iako je kineski predjsednik Xi Jinping rekao da je Kina neutralna u toj krizi, te dodao da status Krima bitno ne utječe na njegovu zemlju.[20]
Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko je također poslao podvojene poruke: s jedne strane je kritizirao ukrajinsku prozapadnu vladu i potvrdio da je "Krim sada de facto dio Rusije", a s druge je izjavio da je aneksija Krima "loš presedan" te izrazio osobno mišljenje da bi Ukrajina trebala ostati "jedinstvena država".[21]
Remove ads
Povezano
Izvori
Izvještaji
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Remove ads