Masakr u Sijekovcu

Masakr u Sijekovcu, također poznat kao napad na Sijekovac, te pokolj u Sijekovcu označava događaje koji su se zbili 26. i 27. marta 1992. u selu Sijekovac kraj Bosanskog Broda, a koji su rezultirali smrću više desetaka osoba srpske nacionalnosti.

Sijekovac

Sijekovac

Do njih je došlo tokom raspada Jugoslavije, odnosno eskalacije oružanih incidenata na području Bosne i Hercegovine koji će za nekoliko sedmica prerasti u rat u Bosni i Hercegovini. U ta dva dana su selo Sijekovac zauzele lokalne milicije organizirane u (muslimansku) Teritorijalnu odbranu BiH i Hrvatsko vijeće obrane, i uz pomoć Hrvatske vojske. Što se događalo nakon tog zauzimanje je predmet velikih kontroverza; srpski izvori tvrde da su muslimansko-hrvatske snage bez ikakvog povoda tada zapalile 50-ak kuća u selu^[1] i poubijale žitelje srpske nacionalnosti. Helsinki Watch, pak, prema navodima očevidaca, tvrdi da u pitanju nije bio pokolj nego oružani sukob u kome je stradalo 20-ak pripadnika JNA i srpskih paravojnih formacija, a da su civilne žrtve nastale "slučajno", kada su se mještani našli između dvije sukobljene strane.^[2] Napad na Sijekovac je, prema drugim izvorima, bio odgovor hrvatsko-muslimanskih snaga na pokušaj srpske strane da zauzme savski most koji vodi prema Hrvatskoj^[3] odnosno pokušaj, da se Bosanski Brod, koji je pod svoju vlast nastojala staviti Republika Srpska, vrati pod službenu vlast Bosne i Hercegovine ili spriječi njegovo korištenje kao baza za nove srpske napade na Hrvatsku.^[4]

Broj žrtava i istraga

O događajima u Sijekovcu nakon rata nikada nije provedena službena istraga niti provedeno suđenje na kome bi se mogle ustanoviti činjenice. Zbog toga se često navode različiti podaci o broju žrtava - od 20, preko 47 do 60 ili 70.

Godine 2004. je Federalna komisija za pronalaženje nestalih osoba, tijelo Federacije BiH, otpočelo iskopavanja kraj Bosanskog Broda lokacije za koje se vjerovalo da su u njoj pokopane muslimanske (bošnjačke) žrtve.^[5] Enisa Adrović, istražnja sutkinja iz Zenice koja je vodila ekskuhamcije, navodi da su ona trajala 14 dana i otkrila 59 leševa, te da su oni većinom pripadali civilima srpske nacioanlnosti. Samo 8 leševa je kraj sebe imalo predmete pomoću kojih ih se moglo identificirati, a 49 nije imalo ništa što bi pomoglo identifikaciji. Među leševima je bilo 18 djece. .^[5]

Neki od funkcionara koji su sudjelovali u ekshumaciji su sumnjali kako su žrtve, zapravo, prevezene iz Vukovara. Savo Štrbac, direktor Veritasa je, pak, izjavio da broj dječjih leševa uveliko nadmašuje broj nestale djece iz Sijekovca.^[6] Tomo Aračić, predsjednik Udruženja '92, organizacije koja je potakla ekshumaciju, tvrdi da ne zna za nikakvu vukovarsku djecu u Sijekovcu.^[7] Marko Jurišić, predsjednik Komisije, je izjavio da se "ne može ustanoviti" identitet ni nacionalnost žrtava, odnosno da se treba čekati stručna analiza.^[7]

Kontroverze

Događaji u Sijekovcu su predmet velikih kontroverzi, s obzirom da su se zbili u "delikatnom" trenutku, odnosno nekoliko dana dana prije 1. aprila 1992., datuma koji se službeno označava kao početak rata u BiH, kao i proglašenja nezavisnosti BiH. U vrijeme tih događaja je BiH još uvijek bila formalno dio raspadajuće Jugoslavije, a Hrvatska, čije su snage sudjelovale u napadu na Sijekovac, poricala oružani angažman na tlu druge suverene države. Srpska strana tvrdi da su hrvatske i muslimanske snage bez ikakvog povoda poubijale civilno srpsko stanovništvo. Prilikom suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ), obrana Milomira Stakića i Momčila Krajišnika je pokolj u Sijekovcu kao dokaz da su rat prvi započeli Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati napadom na Srbe.^[8][9][10]

Iz hrvatskih i bošnjačkih krugova se tvrdi kako u Sijekovcu nije bilo nikakvog pokolja civila, odnosno da su sve žrtve bile vojnici stradali u sukobima, te da je pokolj izmišljen u propagandne svrhe. Tako Petar Mrtalj, koji je u vrijeme rata bio načelnik tehničke službe 101. bosanskohercegovačke brdske brigade, tvrdi da su na spomeniku 47 civilnih žrtava rata upisana i imena vojnika - stradalih u sukobima - ali i imena ljudi 「koje su Srbi ubili 1996. godine, kad su se vratili iz Slavonskog Broda u Sijekovac」, među njima i imena Joze i Vasilja Bačića, koji su se vratili u Bosanski iz Slavonskog Broda 1996. godine, ali su mjesni Srbi ubili jer je navodno prešao na stranu Hrvata. I njihova su imena stavili na popis stradalih 26. ožujka 1992. Na spomeniku je i ime Save Ćerića, koji je također ubijen kad je rat završio.^[11]

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović i premijer Republike Srpske Milorad Dodik posjetili su 2010. groblje žrtava kako bi im odali počast.^[11] Josipović je zbog svoje geste, kojom je s hrvatske strane prvi put implicitno priznata mogućnost da se uistinu zbio pokolj civila, postao predmetom žestoke kritike iz hrvatskih desničarskih i nacionalističkih krugova.

Literatura

• Cushman, Thomas (1996). This Time We Knew: Western Responses to Genocide in Bosnia. NYU Press. ISBN 9780814715352.
• War crimes in Bosnia-Hercegovina: a Helsinki Watch Report, Opseg 1. Human Rights Watch. 1992. ISBN 9781564320834.