Okupacija u 26 slika

Okupacija u 26 slika je jugoslavenski dramski film iz 1978. godine u režiji Lordana Zafranovića.^[1] Film je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu^[2] i osvojio je Veliku zlatnu arenu u Puli. Film je odabran kao jugoslavenski kandidat za najbolji strani film na 51. dodjeli Oscara, ali nije prihvaćen kao nominacija.^[3]

Okupacija u 26 slika
Poster filma
Režija	Lordan Zafranović
Producent	Jadran film Croatia film
Scenario	Mirko Kovač Lordan Zafranović
Uloge	Frano Lasić Boris Kralj Milan Štrljić Stevo Žigon Zvonimir Lepetić Bert Sotlar Boris Dvornik Dušica Žegarac Izet Hajdarhodžić Antun Nalis Zlakto Vranjican Gordana Pavlov
Muzika	Alfi Kabiljo
Fotografija	Karpo Aćimović Godina
Montaža	Josip Remenar
Datum(i) premijere	1978.
Trajanje	116 min.
Zemlja	SFR Jugoslavija
Jezik	hrvatski
Okupacija u 26 slika na Internet Movie Database

Film je neko vrijeme bio tabu tema u Hrvatskoj te se gotovo uopće nije prikazivao 1980-ih i 1990-ih, a izazvao je kontroverze zbog provokativne tematike i eksplicitnog sadržaja.^[4] Protivnici su smatrali da radnja sadrži antihrvatski sentiment, dok su pobornici isticali da je Hrvat glavni junak priče, te svojim antifašizmom i priključenju pokretu otpora ukazuje simbolično na otpor Hrvata tijekom fašističke okupacije.

Radnja

Dubrovnik, zadnjih par dana prije Drugog svjetskog rata. Hrvat Niko, Talijan Toni i Židov Miho su tri mladića i najbolji prijatelji koji se vole šaliti, bez obzira na to da li daju lokalnoj prostitutki Pini sitniš da joj mogu pogledati stražnjicu ili tijekom vježbe u mačevalačkom klubu. Toni je u ljubavnoj vezi sa Nikovom sestrom Anom, koja se namjerava udati za njega. Veridbu prekida buka borbenih zrakoplova i pucnjave. Potom u grad ulaze vojnici nacističke Njemačke i fašističke Italije koji okupiraju cijelo područje. Naknadno, priključuju Dubrovnik NDH te ustaša dovode brutalnu diktaturu, što podijeli mještane: Toni postaje fašist, Miho biva izbačen iz kluba za mačevanje dok Niko i njegov otac Baldo, postaju antifašisti i priključuju se komunistima i otporu.

Na jednoj fašističkoj proslavi Niko okrene sliku Mussolinija naopačke. Toni postane pak zadrti antikomunist. U jednoj raciji, ustaše sakupe desetak neistomišljenika, uglavnom Židova te jednog pravoslavnog svećenika koji je držao propovijedi na ruskom, te ih autobusom odvezu van iz grada u divljinu, te ih poubijaju čekićem, zakucavanjem eksera u glavu i klanjem. Kapetan u autobusu, Hrvat, nazove fašiste izrodima, na što ubiju i njega. U autobusu biva ubijen i Mihov otac, a Miho, iskoristivši trenutak zaslijepljenošću ustaša krvlju, iskoči iz autobusa. Ane zatrudni i udaje se za Tonija. Baldo biva uhićen zbog toga što je javno izrazio svoj prezir prema fašističkom pokretu, te pogiba u pokušaju bijega od deportacije u sabirni logor. Toni se useljava u Nikovu kuću tvrdeći da je ona odsad njegova. Toni se sprema da ode iz kuće zajedno s Mihom koji se skriva kod njega. Njih trojica po posljednji put zapjevaju pjesmu Drugovi stari. Usred pjesme, Niko ustrijeli Tonija. Ulazi Ane te se šokira prizorom. Niko i Miho spremaju stvari te odlaze, priključujući se pokretu otpora.

Uloge

• Frano Lasić: Niko
• Milan Štrljić: Toni
• Tanja Poberžnik: Ane
• Boris Kralj: Baldo
• Ivan Klemenc: Miho
• Gordana Pavlov: Mara
• Stevo Žigon: Hubička
• Bert Sotlar: Stijepo
• Marija Kohn: Luce
• Karlo Bulić: Paško
• Zvonko Lepetić: Gavran
• Milan Erak: Maraš
• Antun Nalis: Paolo
• Tanja Bošković: Pina
• Izet Hajdarhodžić: Dum Đivo
• Boris Dvornik: Vlaho
• Marija Aljinović: Marija, Nikova majka

Nagrade

• Osvojene 3 nagrade na Pulskom filmskom festivalu (najbolji film, režija i snimatelj).^[5]
• Nominacija za Zlatnu palmu u Cannesu.^[2]

Kritike

Iako uglavnom hvaljen, film je izazvao vrlo podvojene reakcije kritike. Nenad Polimac ga je svojedobno nazvao smećem, zbog čega je u Poletu došao na crnu listu (neko ga se vrijeme neutraliziralo kao suradnika Poleta, nisu mu htjeli objavljivati priloge i branili da se pojavi na radiju i televiziji).^[6]

Damir Radić je za Filmski leksikon zapisao:

"Stilski rafiniranim iskazom, Lordan Zafranović uobličuje svoju stalnu temu individualnog i kolektivnog zla, usredotočivši se ovaj put na represiju hrvatskih i talijanskih fašista, uprizorenu u naturalističko-grotesknom ključu, s vrhuncem u glasovitoj sekvenci pokolja u autobusu. Groteskno-karnevaleskni pristup očituje se i u tretmanu seksualnosti, a supostavlja mu se gracilna tjelesnost protagonista. Intrigantno naviještena razrada likova i njihovih odnosa (napose erotskog trokuta s incestuoznim implikacijama Niko – Ane – Toni, te klasno-rodnog obrata u odnosu Niko – Mare) ostaje neostvarena, a ambiciozan pokušaj oslikavanja sveobuhvatne društvene freske s patriotskim građanskim slojem u prvom planu (tematska inovacija u tadašnjem jugoslavenskom filmu) tek je djelomično uspio. Narativno-dramaturški konfuzan, stilski i ugođajno dojmljiv, film je izazvao velike estetsko-političke kontroverze."^[7]