Rukovodstvo

Rukovodstvo je uticaj i proces uticaja na ljude, na način da oni spremno i poletno teže ka ostvarenju skupnih ciljeva. Vođenjem se nastoji postići da zaposlenici rade pouzdano i gorljivo.

Najvažniji činilac rukovodstva jeste sam vođa koji se postavlja na čelo kako bi podstaknuo druge da ostvare postavljene ciljeve.

Osnovno načelo rukovodstva

S obzirom da ljudi nastoje slediti one koji im, prema njihovom mišljenju, nude sredstva za zadovoljenje njihovih vlastitih ciljeva, to znači da što više menadžeri razumiju ono što motivira podređene i kako ta motivacija djeluje, te što više u proizvođenju svojih akcija koriste to razumevanje, to će, verojatno, biti uspešniji kao vođe.^[1]

Veštine rukovodstva

• sposobnost uspešnog i odgovornog korištenja moći (bez zloupotrebe)
• sposobnost razumijevanja da ljudska bića imaju različite motive
• sposobnost inspiriranja
• sposobnost podsticanja motivacije.

Stilovi rukovodstva

Glavni članak: Stilovi vodstva

Svaki menadžer mora imati svoj stil vođstva i sam odlučuje na koji će način voditi organizaciju. Izbor stila vođstva zavisi od:

• karakteristika vođe
• sila koje dolaze od podređenih
• sila koje definišu situaciju.

Situacijski (kontingencijski) pristup rukovodstvu

Uspešnost vođstva se temelji na faktorima šire radne zajednice i stoga je teško reći koji stil vođstva je najbolji. Stil vođstva zavisi od konkretne situacije.

Dva su se naučnika najviše bavila ovim pristupom, Fred Fiedler^(en) i Robert House^(en).

Fiedlerov situacijski pristup

Fiedler smatra da ljudi postaju vođe ne samo zbog osobnih karakteristika već i zbog različitih situacijskih činioca, te interakcije između vođe i članova skupine. On predlaže dva stila vođstva :

• stil koji je orijentiran na zadatak
• stil koji je orijentiran na dobre međuljudske odnose.

Fiedler je identifikovao tri kritične dimenzije koje mogu pomoći pri odabiru najuspješnijeg stila vođstva. To su:

1. pozicija moći
   • stupanj do kojega moć pozicije omogućuje vođi pridobivanje članova skupine na slaganje s njegovim smjerom → organizacijski autoritet.
2. struktura zadatka
   • stupanj do kojeg zadatak može biti jasno definiran.
   • stupanj do kojeg se ljudi mogu smatrati odgovornima za taj zadatak.
3. odnosi vođe i članova skupine
   • najvažnija dimenzija jer se odnosi na stupanj do kojega članovi skupine simpatiziraju, veruju mu i spremni su ga slediti.

Teorija puta do cilja

House smatra da je osnovna funkcija vođe da pojasni i postavi ciljeve, te da pomogne podređenima da pronađu najbolji put za dosezanje ciljeva i uklanjanje prepreka na tom putu. Bit ove teorije je da vođa utiče na put između ponašanja i ciljeva. To se može postići:

• definisanjem pozicija i uloga
• uklanjanjem prepreka postignuću
• pridobivanjem pomoći članova skupine u postavljanju ciljeva
• podsticanjem skupne kohezije
• smanjivanjem stresa i vanjske kontrole.

Ova teorija takođe nije dala odgovor koji stil vodstva je najbolji. Definiše četiri stila vodstva :

1. podržavajuće vodstvo
   • razmatra potrebe zaposlenih i stvara ugodnu organizacijsku klimu.
2. participativno vodstvo
   • podređeni mogu utjecati na odluke nadređenih (rezultira povećanom motivacijom).
3. instrumentalno vodstvo
   • daje podređenima smernice i šta se od njih očekuje.
4. vodstvo orijentirano na postignuće
   • postavljanje izazovnih ciljeva, traženje poboljšanih rezultata i poverenje da će podređeni ostvariti visoke ciljeve.