Sigurd Jorsalfare

Sigurd I Magnusson (cca. 1090 – 26. mart 1130), također poznat kao Sigurd Križar (staronordijski: Sigurðr Jórsalafari, norveški: Sigurd Jorsalfar), bio je kralj Norveške od 1103. do smrti. Njegova vladavaina, zajedno sa vladavinom brata Eysteina I (s kojim je dijelio prijestolje do njegove smrti 1123. godine), se obično navodi kao zlatno doba srednjovjekovnog norveškog kraljevstva. Inače je najpoznatiji po sudjelovanju u norveškom križarskom pohodu (1107–1110), zbog čega je stekao nadimak "Križar".^[1][2]

"Sigurd Jorsalfar" se preusmjerava ovdje. Za kompoziciju Edvarda Griega, v. Sigurd Jorsalfar (Grieg).

Sigurd the Crusader
kralj Norveške
Vladavina	1103 – 26. mart 1130
Prethodnik	Magnus III
Nasljednik	Magnus IV i Harald IV
Suprug/a	Blathmin O'Brien Malmfred od Kijeva Cecilia (sporna)
Potomstvo	Kristin Sigurdsdatter Magnus IV od Norveške
Puno ime	Sigurd Magnusson
Kuća	Kuća Hardrada
Otac	Magnus III od Norveške
Majka	Tora (priležnica)
Rođen/a	26. mart 1130. (dob: 39–40) Oslo

Život

Rodio se kao nezakoniti sin kralja Magnusa Bosonogog. Dio historičara pretpostavlja da ga je otac namjeravao učiniti svojim službenim nasljednikom, s obzirom da ga je kao dječak pratio na pohodima kojima su 1098. osvojeni otoci Orkney, Hebridi i Otok Man, te da je tada dobio titule earla Orkneya i kralja Otoka. Kada se Magnus iskrcao u Irskoj, uredio je Sigurdov brak za Blathmin O'Brien, kćer Muirchertach Ua Briaina, tadašnjeg velikog kralja Irske. Međutim, nakon što je 1103. Magnus poginuo u sukobu sa Uladima, Sigurd se odlučio vratiti natrag u Norvešku, ostavivši svoju suprugu (koja je bila dijete) u Irskoj.

U Norveškoj je podijelio prijestolje sa braćom Eysteinom i Olafom; s obzirom da je Olaf bio malo dijete, stvarni vladari su bili Eystein i Sigurd. Braća se nisu dobro slagala, ali su nastojala izbjeći otvoreni sukob. Prvi ozbiljni spor je nastao oko toga tko će od njih dvojice otići na hodočašće u Jeruzalem, odnosno postati prvi kršćanski kralj u posjetu Jeruzalemu nakon oslobađanja od strane križara. Na kraju je, zbog Sigurdovog većeg iskustva u stranim zemljama, odlučeno da pohod vodi Sigurd. Ekspedicija, koja je kasnije postala poznata kao norveški križarski rat, trajala je od 1107. do 1111. i predstavljala veliki uspjeh. Sigurd je u Palestinu došao preko Sicilije gdje se sreo sa Rogerom II, a po dolasku u Jeruzalem je za račun kralja Balduina zauzeo Sidon. Za to je nagrađen djelićem Istinskog križa koga je ponio natrag u Norvešku; po povratku se u Carigradu sreo s bizantskim, a potom u Njemačkoj sa rimsko-njemačkim carem Lotarom III.

Eystein je u međuvremenu njegovo odsuststvo iskoristio kako bi u Norveškoj proveo brojne ekonomske i društvene reforme, te se Sigurd vratio u sređenu i prosperitetnu zemlju. Godine 1115. je umro Olaf, a 1123. i Eystein, te je Sigurd nastavio vladati sam. Postavio je prijestolnicu u mjestu Konghelle (Kungälv u današnjoj Švedskoj) te vodio križarski pohod protiv stanovnika Smålanda koji su se vratili poganskim običajima. Za vrijeme Sigurdove vladavine je u Norveškoj prvi put službeno uvedena crkvena desetina, čime je značajno ojačan položaj Crkve.

Sigurd je bio oženjen za Malmfred, kćer kijevsko-ruskog velikog kneza Mstislava I. S njom je imao kćer Kristinu Sigurddater, ali ne i zakonitih sinova. Zbog toga je njegova smrt 1130. dovela do borbe za prijestolje između nezakonitog sina Magnusa IV i navodnog Magnusovog brata Haralda IV, što je označilo početak dugogodišnjeg perioda nestabilnosti poznatog kao era građanskog rata u Norveškoj.

Preci

Literatura

• Duffy, Seán (1992). „Irishmen and Islesmen in the Kingdom of Dublin and Man 1052–1171”. Ériu (43): 93–133. JSTOR 30007421.
• Bergan, Halvor: Kong Sigurds Jorsalferd. Den unge kongen som ble Norges helt (Norgesforlaget, 2005) ISBN 82-91986-75-4