Splav Meduze

Za istoimeni jugoslavenski film, vidite članak Splav Meduze (film).

Splav Meduze ili Brodolomnici s fregate Meduza je remek-djelo slikara Théodorea Géricaulta zasnovano na stvarnim događajima brodoloma fregate Meduza. Izložena na pariškom Salonu 1819. godine, slika je bila presudna u pojavi romantizma u umjetnosti.

Splav Meduze (Brodolomnici fregate Meduza)

Théodore Géricault, 1818.-1819.

ulje na platnu , 488 × 716 cm

Louvre, Pariz

Historija

Géricaultova skica pobune na platnu, 38 × 28 cm, Louvre.

Dana 2. srpnja 1816. godine francuska fregata Meduza je udarila u greben Banc d'Arguin nadomak zapadnoafričke obale. Kapetan i njegovi oficiri su se ukrcali na šest čamaca za spašavanje sa samo nekolicinom putnika. Ostalih 149 putnika i članova posade je ukrcano na improvizirani drveni splav koji je kapetan vezao za čamce za spašavanje, samo da bi ih kasnije otkačio i napustio. Slijedećih trinaest dana splav Meduze je prošao kroz pakao smrti, bolesti, pobune, gladi i kanibalizma^[1]. Samo je petnaest ljudi preživjelo na njegovoj plovidbi.

Ova epizoda je postala državnim skandalom kada se saznalo da je kapetan svoje namještenje dugovao monarhističkim simpatijama prema kralju, a ne svojim zaslugama^[2]. Nadalje, francuska vlada je pokušala prikriti najgore detalje incidenta. Istina o pravim događajima je izašla na vidjelo tek kada je brodski kirurg, jedan od preživjelih sa splava, objavio detalje nesreće nakon što su mu odbili zahtjev za naknadom kao žrtvi^[3]. Géricault se osjetio pozvanim da ustane protiv društvene nepravde i napravi sliku o borbi čovjeka protiv prirode.

Kako bi postigao što veći nivo autentičnosti, Géricault je razgovarao s preživjelima i napravio brojne studije mrtvih i umirućih u bolnicama prije nego je počeo slikati finalno platno. Čak je pronašao preživjelog stolara sa Meduze i dao mu da mu napravi kopiju pravog splava u razmjeri. Naposljetku je Géricault obrijao glavu, zatvorio se u svoj atelijer 28. lipnja 1818. i izašao tek u srpnju 1819. kada je dovršio svoje remek-djelo.

Nakon što je, usprkos negodovanjima^[4], izloženo na pariškom Salonu 1819. godine^[5], to se radikalno djelo pokazalo iznimno kontroveznim, jer je kritiziralo aktualnu vlast, ali i predstavljalo izazov tradicionalnim umjetničkim pravilima pomodnog neoklasicizma. Slika je postala nadahnućem brojnim romantičarima poput Delacroixa.

Odlike

Posljenja skica tušem i sepijom na papiru, 41 x 55 cm, Louvre.

Géricault je prikazao trenutak kada su nesretni brodolomnici ugledali brod na horizontu i očajnički ga zovu u pomoć. Zavijeni oblici podsjećaju na Michelangelove figure sa svoda Sikstinske kapele iz slike “Potop”, a u atmosferi nemirnog mora i neba odzvanjaju stihovi engleskog romantičarskog pesnika Coleridgea, “Pjesma drevnog moreplovca”^[6]. Strašni prizor Géricault je prikazao bez imalo plemenitosti ili dostojanstva; nema jakih boja, samo bolećljivo svjetlo i mračno, pobješnjelo more. U prednjem planu otac oplakuje svoga mrtvog sina. I druga mrtva tijela vise sa ivica splava, dok u pozadini, desno, grupa izluđenih brodolomnika s nadomm gleda u pravcu udaljenog broda. Sam splav je valom blago podignut nagore, a jedro je napeto snažnim vjetrom. Tako je promatračevo oko usmjereno ravno na palubu splava prema mrtvim tijelima, a potom lagano prema gore prateći dijagonalu središnjih figura, da bi završilo na crvenoj tkanini kojom maše uspravljeni čovjek.

Ovom slikom Géricault je uklopio romantičarsku sklonost avanturama i osobnim slobodama sa stvarnim događajem u kojem žrtve nepravde se bore protiv sila prirode za goli opstanak.