Standardni jezik

Standardni jezik (također standardni dijalekt ili standardizirani dijalekt), nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.^[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegovog nastanka.^[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.^[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski ili ruski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, srpskohrvatskim, francuskim, španjolskim, portugalskim, arapskim, malajskim, hindustanskim, nizozemskim.^[4]

Ne zamijeni s književnim jezikom, registrom ili dijalektom nekog jezika koji se upotrebljava u književnosti.

U istočnoeuropskoj lingvističkoj tradiciji se termin "književni/literarni jezik" uobičajeno rabi kao sinonim termina "standardni jezik",^[5][6][7] iako neki autori smatraju literarni jezik jednim od funkcionalnih stilova jezika, stavljajući ga u opoziciju govornom idiomu,^[8] ili tretiraju taj pojam kao izraz za "jezik književnosti".^[9]

Zašto dolazi do standardizacije jezika

Između jezično različitih regija ili jezično različitih slojeva društva postoje poteškoće u komunikaciji. Kad se takve poteškoće u komunikaciji žele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva za koje dotad nije bio karakterističan počinju ga koristiti.

Standardni srpskohrvatski jezik.

Tako su npr. u 19. stoljeću jezično različite kajkavska, čakavska i štokavska regija odlučile uzeti štokavski za nadregionalni jezik. Istovremeno je u istočnim dijelovima štokavske zone dokinuta sociolekatska podvojenost, koja se sastojala u tome što su niži slojevi društva govorili štokavski, a viši slojevi društva dotad pisali slavjanoserbski. Štokavski jezik je tako postao standardni jezik jer svojom nadregionalnošću natkriljuje dijalekte i svojim obuhvaćanjem svih slojeva društva natkriljuje sociolekte.^[10] S obzirom da je štokavski ionako bio najrasprostranjeniji na teritoriju o kojem je riječ, razumljivo je što je upravo on uzet za nadregionalni jezik.

Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obavezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove upotrebne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego „u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno“.^[11]

Polifunkcionalnost standardnog jezika

Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.^[10]

Povezano

• Policentrični standardni jezik