Staronordijski jezik

Staronordijski jezik je sjevernogermanski jezik kojeg su govorili stanovnici Skandinavskog poluotoka i njihovih prekomorskih posjeda u Vikinškom dobu, sve do oko 1300. godine.

Staronordijski
Regije	Nordijske zemlje, Škotska, Irska, Engleska Wales, Otok Man, Normandija, Vinland i dolina Volge
Jezična porodica	germanski sjevernogermanski Staronordijski
Pismo	rune, kasnije latinica (staronordijski alfabet)
Jezični kodovi
ISO 639-1	–
ISO 639-2	non
ISO 639-3	non
Ovaj članak sadrži IPA fonetske simbole. Bez adekvatne softverske podrške, mogli biste vidjeti upitnike, kutijice ili druge simole umjesto Unicode znakova. Za vodič kroz IPA simbole, pogledajte Pomoć:IPA.

Pranordijski jezik se je razvio u staronordijski jezik do 8. stoljeća. Staronordijski se je razvijao u suvremene sjevernogermanske jezike (zapadnoskandinavski jezici: islandski, nynorsk, ferojski, norn) i istočnoskandinavski jezici: švedski, bokmål i danski) sve do sredine odnosno kraja 14. stoljeća. Ova datiranja konačna prijelaza u idući stupanj razvitka nisu čvrstom granicom, jer se je našlo povijesnih isprava na staronordijskom koje su nastale duboko u 15. stoljeću.^[1]

Staronordijski se dijelio na tri dijalekta: istočni staronordijski dijalekt, zapadni staronordijski dijalekt i starogotlandski dijalekt. Zapadni i istočni dijalekt su tvorili dijalektni kontinuum. Nije postojala jasna zemljopisna granica među njima. Tragovi istočnog dijalekta se našlo u istočnoj Norveškoj, a zapadnog u zapadnoj Švedskoj. Većina govornika koji su govorili istočni dijalekt su živjeli na prostoru današnje Danske i Švedske. Starogotlandski je dijalekt bio nejasnija dijalektna grana. Ponekad ga se pribraja istočnom dijalektu zbog zemljopisnih razloga (Gotland). Razvijao se kao istočni i zapadni dijalekt, ali je imao i vlastite osobine, svojstvene samo njemu.