Džohorski Sultanat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Remove ads
Džohorski Sultanat (malajski: Kesultanan Johor; džavi: کسلطانن جوهر), ponekad i Džohor-Pahang-Riau-Lingga ili Džohorsko Carstvo, bila je apsolutistička monarhija na području jugoistočne Azije koja je postojala od 1528. do 1824. godine. Državu je osnovao Aladdin Rijat-šah II., sin malačkog sultana Mahmuda-šaha.[3]
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=link}
.svg){kind=link}
Džohor je bio dio Malačkog Sultanata prije nego što su Portugalci osvojili glavni grad Malaku 1511. godine. Na svom vrhuncu, sultanat je preuzeo kontrolu nad današnjim Johorom, Riauom i područjem koje se proteže od rijeke Klang do Port Dicksona, kao i Tanjung Tuana, Muara, Batu Pahata, Singapura, otoka Tinggi i drugih otoka s istočne obale Malajskog poluotoka, kao što su otoci Karimun, Bintan, Bulang, Lingga i Bunguran te Bengkalis, Kampar i Siak na Sumatri.[4]
Tijekom kolonijalnog razdoblja, kopnom su upravljali Britanci, a otočnim dijelom Nizozemci, čime je sultanat podijeljen na Džohor i Riau. Godine 1946., britanski dio postao je dijelom Malajske Unije, a dvije godine kasnije pridružio se Malajskoj Federaciji, a potom Maleziji 1963. godine. S druge strane, nizozemski dio postao je dio Indonezije 1949. godine.
Remove ads
Pad Malake i utemeljenje Džohorskog Sultanata
- Vidi takođe: Malajsko-portugalski sukobi
Godine 1511. Malaka je pala u portugalske ruke i sultan Mahmud-šah je bio prisiljen pobjeći iz zemlje. Nekoliko je puta pokušao ponovno zauzeti prijestolnicu, ali su njegovi napori bili neuspješni. Portugalci su uzvratili i natjerali sultana da pobjegne u Pahang. Kasnije je sultan osnovao novu prijestolnicu u Bintanu.[3][5] Tamo je reorganizirao svoju vojsku s kojom će kasnije izvesti nekoliko napada i pokušaja opsada portugalskih posjeda.
Česti napadi na Malaku zadavali su ozbiljne poteškoće Portugalcima i ojačali im uvjerenje da moraju uništiti sultanove snage. Nekoliko puta su pokušali pokoriti Malajce, ali su ih konačno uspjeli istjerati iz Bintana tek 1526. godine. Sultan se povukao u Kampar na Sumatri, gdje je umro dvije godine kasnije. Naslijedili su ga njegovi sinovi Muzafer-šah i Aladdin Rijat-šah II.[6]
Sa sjedištem u Pekan Tui, Aladdin Rijat-šah II. (1528. – 1564.) sa svojom suprugom Tun Fatimom osnovao je 1528. godine Džohorski Sultanat;[6] istovremeno, njegov brat Muzafer-šah osnovao je Perak.[6] Iako su se sultan Aladdin Rijat-šah i njegov nasljednik morali nositi s napadima Portugalaca iz Malakie i Ačenaca sa Sumatre, uspjeli su održati svoj položaj u Džohoru.[7]
Remove ads
Trostrani rat
Novi sultan osnovao je novu prijestolnicu uz rijeku Johor i od tamo nastavio uznemiravati Portugalce sa sjevera. Zajedno sa svojim bratom Muzaferom i sultanom od Pahanga uporno se borio da ponovno zauzme Malaku, koju je u to vrijeme štitila tvrđava A Famosa.
U isto vrijeme, na sjevernoj Sumatri, Ačejski Sultanat počeo je graditi veliki utjecaj nad Malačkim tjesnacem. Padom Malake u ruke kršćana, muslimanski trgovci često su zaobilazili Malaku u korist Ačeja ili Johor Lame (Kota Batu), novog glavnog grada Džohora. Malaka i Ače tako su postali izravni konkurenti.
Budući da su se Portugalci i Džohor često sukobljavali, Ače je pokrenuo više napada na obje strane kako bi ojačao svoju kontrolu nad tjesnacem. Širenje Ačeja potaknulo je Portugal i Džohor da potpišu primirje i preusmjere svoju pozornost na njih. Primirje je, međutim, bilo kratkog vijeka i s obzirom da je Ačejski Sultanat ozbiljno oslabljen, dvije su se zemlje ponovno okrenule ratu. Tijekom vladavine sultana Iskandara Mude, Ače je napao Džohor 1613. i ponovno 1615. godine.[8] Ačejski Sultanat konačno je krahirao 1629. godine nakon što su zajedničke portugalsko-džohorske snage uništile flotu i porazile oko 19,000 ačejskih trupa,[9][10] a što je dovelo do jačanja Džohora. Oni će kasnije sklopiti savez s Nizozemcima protiv Portugalaca te će 1641. godine osvojiti Portugalsku Malaku i tako završiti trostrani rat.
Remove ads
Nizozemska Malaka
Početkom XVII. vijeka, Nizozemci su stigli u jugoistočnu Aziju; u to vrijeme su bili u ratu s Portugalcima i udružili su se s Džohorom. Dva su ugovora potpisali admiral Cornelis Matelief de Jonge u ime Nizozemaca i radža Bongsu (kasniji sultan Abdullah Majat-šah) u ime Džohora u svibnju i rujnu 1606. godine.[11] U siječnju 1641. nizozemske snage (napadajući s kopna i mora) i Džohor (napadajući s kopna i pod vodstvom Bendahare Skudaija) porazile su Portugalce kod Malake. Prema sporazumu postignutom s Džohorom u svibnju 1606., Nizozemci su preuzeli kontrolu nad Malakom i pristali da neće tražiti teritorij ili objaviti rat Džohoru.[12] U vrijeme kad se tvrđava Malaka predala, stanovništvo je već bilo uvelike desetkovano glađu i bolešću (kuga). Malaka je postala teritorij pod kontrolom Nizozemske istočnoindijske kompanije i formalno je ostala nizozemski posjed sve do potpisivanja Anglo-nizozemskog sporazuma 1824. godine.
Džohorsko-džambijski rat
Padom portugalske Malake 1641. godine i propadanjem Ačeja zbog rastuće moći Nizozemaca, Džohor se počeo ponovno uspostavljati kao sila duž Malačkog tjesnaca za vrijeme vladavine sultana Abduldžalila-šaha III. (1623. – 1677.).[13] Njegov se utjecaj proširio na Pahang, Sungei Ujong, Malaku, Klang i arhipelag Riau.[14] Tijekom Trostranog rata, Džambijski Sultanat također se pojavio kao regionalna ekonomska i politička sila na Sumatri. U početku je postojao pokušaj sklapanja saveza između Džohora i Džambija s brakom između nasljednika radže Mude i kćeri Pengerana od Džambija. Međutim, radža Muda je oženio kćer laksamane (admirala malajskog sultanata) Abduldžamila, koji je, zabrinut zbog moći koju bi džohorsko-džambijski savez stvorio, ponudio vlastitu kćer za brak.[15]
Savez je stoga propao, što je dovelo do trinaestogodišnjeg rata između Džohora i Džambija, koji je započeo 1666. godine. Rat je bio katastrofalan za Džohor, jer su glavni grad Džohora, Batu Sawar, opljačkali Džambijci 1673. godine. Sultan je pobjegao u Pahang i umro četiri godine kasnije. Njegov nasljednik, sultan Ibrahim-šah (1677. – 1685.) tražio je pomoć od Bugija, plemena s otoka Sulawesi, u borbi da porazi Džambijce.[14] Džohor je na kraju pobijedio 1679., ali je također završio s oslabljenom pozicijom jer su Bugiji odbili vratiti se na svoj teritorij, a narod Minangkabau, etnička grupa sa zapadne Sumatre, također je počeo graditi svoj utjecaj.[15]
Nakon pljačkanja Batu Sawara 1673., glavni grad Džohora često je premještan kako bi se izbjegla prijetnja napada Džambija. U svojim nastojanjima da održe sultanat ujedinjenim, vladari Džohora mijenjali su svoje sjedište moći mnogo puta kroz historiju. Nakon što su Džambijci opljačkali Batu Sawar, kasniji glavni gradovi bili su Kota Tinggi, Riau i Pancur.[16]
Remove ads
Zlatno doba
U XVII. vijeku, kada je Malaka prestala biti glavna luka, Džohor je postao dominantna regionalna sila. Nizozemska politika u Malaki otjerala je trgovce u Riau, luku koju je kontrolirao Džohor. Nizozemska istočnoindijska kompanija nije bila sretna zbog toga, ali je nastavila održavati savez jer je stabilnost Džohora bila važna za trgovinu u regiji.
Sultan je osigurao sve olakšice koje su trgovci zahtijevali. Pod pokroviteljstvom džohorske elite, zaštićeni trgovci su napredovali.[17] Uz široku ponudu dostupnih proizvoda i povoljne cijene, Riau je napredovao. Brodovi iz Kambodže, Sijama, Vijetnama i cijelog malajskog arhipelaga dolazili su trgovati u Džohorski Sultanat. Bugijski brodovi pretvorili su Riau u centar trgovine začinima. Predmeti poput porculana, tekstila i opijuma mijenjani su za lokalne kopnene i morske proizvode poput kositra, papra i lokalno uzgojenog gambira. Carine su bile niske i teret se mogao lako iskrcati ili uskladištiti.[18]
Kao i Malaka prije, Riau je također bio centar islamskih studija i učenja. Mnogi ortodoksni učenjaci iz muslimanskih središta Indijskog potkontinenta i Arabije odsjedali su u posebnim vjerskim hostelima, dok su poklonici sufizma mogli potražiti inicijaciju u jednom od brojnih tarikata (sufijskih bratstava), koji su cvjetali u Riau.[19] Na mnogo načina, Riau je uspio povratiti dio nekadašnje slave Malake. Obje su postale prosperitetne zahvaljujući trgovini, ali postojala je jedna velika razlika: Malaka je također bila slavna zbog svojih teritorijalnih osvajanja.
Remove ads
Utjecaj naroda Bugi i Minangkabau
Posljednji sultan malačke dinastije, sultan Mahmud-šah II., bio je prilično nestabilna osoba. Pod bendaharom (vezirom) Tun Habibom, ljudi su bili zaštićeni od sultanovih ekscentričnosti, ali nakon njegove smrti, njega je zamijenio bendahara Abduldžalil, sultanov rođak, koji nije mogao kontrolirati njegovo ekscentrično ponašanje.[20][21] Sultan je naredio da se ubije trudna žena plemića iz Vijeća imućnih, Megata Sre Rame, kada je uzela voće iz kraljevske zdjele s voćem. Sultana je kasnije ubio taj isti plemić iz osvete 1699. godine, a kako ovaj nije ostavio nasljednika, Vijeće imućnih, koje je inače imalo zadatak savjetovati sultana, bilo je u teškoj situaciji. Otišli su u Muar kako bi se susreli sa radžom Temenggungom od Muara, sultanovim ujakom i pitali ga za savjet. On im je rekao da bendahara Abduldžalil treba naslijediti prijestolje[22] i tako je on proglašen novim sultanom. Međutim, za mnoge, osobito za Orang Laute (otočani u morskom teritoriju Džohora), ova odluka nije bila ispravna.[23]
Bugi, koji su igrali glavnu ulogu u pobjedi nad Džambijskim Sultanatom dva desetljeća ranije, imali su velik utjecaj u Džohoru. I Bugi i Minangkabau shvatili su da im je smrt sultana Mahmuda-šaha II. pružila priliku za vršenje vlasti u Džohoru. Minangkabau su predstavili svog princa, radžu Kišika od Siaka, koji je tvrdio da je posthumni sin sultana Mahmuda-šaha II. Princ se udružio s Bugijima i obećao im bogatstvo i političku moć ako mu pomognu osvojiti prijestolje. Međutim, radža Kišik prekršio je svoje obećanje imenujući se novim sultanom Džohora pod imenom Abduldžalil Rahmat-šah iza leđa Bugija. Sultan Abduldžalil-šah IV. pobjegao je u Pahang, gdje ga je kasnije ubio atentator kojeg je unajmio radža Kišik.
Sin sultana Abduldžalila-šaha IV., radža Sulejman, zamolio je Daenga Paranija od Bugija da mu pomogne u borbi za povratak na prijestolje. Godine 1722., pristaše radže Sulejmana uz pomoć Bugija zbacile su radžu Kišika s prijestolja. Radža Sulejman postao je novi sultan Džohora, ali je bio slab vladar i postao je marioneta Bugija. Daeng Paranijev brat, Daeng Merewah, koji je postao Yam Tuan Muda (krunski princ), bio je taj koji je zapravo kontrolirao Džohor.[24]
Remove ads
Dolazak Britanaca
Singapursko pitanje
Godine 1818., Thomas Stamford Raffles imenovan je guvernerom Bencoolena na zapadnoj Sumatri. Međutim, bio je uvjeren da Britanci moraju uspostaviti novu bazu u jugoistočnoj Aziji kako bi se natjecali s Nizozemcima. Iako su se mnogi u Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji protivili takvoj ideji, Raffles je uspio uvjeriti lorda Francisa Rawdona-Hastingsa, tadašnjeg generalnog guvernera Britanske Indije, da prijeđe na njegovu stranu. Uz njegov pristanak, Raffles je krenuo tražiti novu bazu.
Kada je Rafflesova ekspedicija stigla u Singapur 29. siječnja 1819. godine, otkrila je malo malajsko naselje na ušću rijeke Singapur na čijem je čelu bio temenggong (vojni upravitelj) iz Džohora. Iako je otokom nominalno upravljao Sultanat, politička situacija tamo bila je krajnje nejasna. Vladajući sultan, Abdulrahman Muazzam-šah, bio je pod utjecajem Nizozemaca i Bugija pa je bilo jasno da nikada ne bi prihvatio britansku bazu u Singapuru.
Abdulrahman Muazzam-šah bio je vladar jer je njegov stariji brat, Husein-šah, otišao u Pahang kako bi se oženio kada im je otac umro 1812. godine. Njega je imenovao Yam Tuan Muda iz Riaua, radža Džafer, jer je prema malajskoj tradiciji osoba morala fizički biti uz umirućeg sultana da bi se smatrala novim vladarom. O ovom pitanju trebao je odlučiti bendehara kao "čuvar adeta (tradicije)".[25] Stariji brat, dakako, nije bio zadovoljan situacijom.
Sestra radže Džafera, pokojna sultanova kraljica, oštro je prosvjedovala protiv postupaka svog brata ovim proročanskim riječima: "... Koji se adet nasljeđivanja slijedi? Nelojalne radnje poput ove dovest će do uništenja Džohorskog Sultanata!"[26] Također je kraljevske regalije zadržala za sebe i odbila ih je vratiti. Upoznat s razvojem situacije, bendehara Ali odlučio je djelovati.[25] Okupio je flotu i poslao je u Riau da "obnovi adet". Britanci su, znajući za to, organizirali drugu flotu da uspostavi blokadu kako bi spriječili Alijeve snage u napredovanju.
Uz pomoć temenggonga, Raffles je uspio uhvatiti Huseina-šaha, poslavši ga u egzil na jedan od otoka Riau u Singapuru. Prema pismu koje je Husein-šah poslao svom bratu, on je otišao u Singapur zabrinut za sigurnost svog sina. Nažalost, zarobio ga je Raffles i bio je prisiljen nagoditi se s njim.[27] Sporazum je predviđao da će Britanci priznati Huseina-šaha kao "legitimnog vladara" "Džohora", za što će Husein-šah i temenggong primati godišnju sumu od Britanaca. Zauzvrat, Husein-šah bi dopustio Rafflesu da uspostavi trgovačku postaju u Singapuru. Ovaj je ugovor ratificiran 6. veljače 1819. godine.
Britanci su od bendehare Alija zatražili da prizna Huseina-šaha za vladara. Međutim, bendehara Ali je zanijekao bilo kakvu povezanost s događajima u Singapuru jer je to bio feud temenggonga i izjavio je svoju lojalnost sultanu od Džohora u Linggi.[28]
Anglo-nizozemski sporazum iz 1824.
Nizozemci su, očekivano, bili ljuti na Rafflesov postupak. Napetosti između Nizozemaca i Britanaca oko Singapura trajale su do 1824., kada su potpisali sporazum. Prema odredbama tog sporazuma, Nizozemci su službeno povukli svoje protivljenje britanskoj prisutnosti u Singapuru. Ovaj je ugovor potpisan u tajnosti, bez znanja lokalnog plemstva, uključujući i samog sultana, pa je stoga njegova legitimnost dovedena u pitanje.
Britanci su tako ograničili nizozemski politički utjecaj uspješnim proglašenjem sultana Huseina-šaha sultanom Džohora i Singapura. Legitimnost proklamacije sultana Huseina-šaha bila je kontroverzna nekim drugim malajskim vladarima. Nadalje, kada je uz dopuštenje Britanaca postavljen na prijestolje, smatran je marionetskim vladarom, odnosno smatralo se da je funkcija sultana Džohora izgubila sav stvarni autoritet koji je do tog trenutka živala. S druge strane, pozicija temenggonga Abdulrahmana ojačala je, jer su upravo uz njegovu suradnju Britanci uspješno preuzeli de facto kontrolu nad Džohorom i Singapurom; uz britansku potporu stekao je utjecaj kao radža Džafer.[29] U međuvremenu, sultan Abdulrahmana postavio se za sultana Lingge u studenom 1822. godine.[30] Sultan Abdulrahma, koji se posvetio vjeri, bio je zadovoljan svojom političkom sferom utjecaja u Linggi, gdje je njegova obitelj nastavila održavati svoj dom pod administrativnim vodstvom radže Džafera, koji je vladao pod okriljem Nizozemaca.
Remove ads
Kraj Džohorskog Sultanata
Sultan Abdulrahman umro je 1832. godine, a naslijedio ga je njegov sin, sultan Muhamed-šah, koji je vladao od 1832. do 1841. godine. Kada je radža Džafer umro, sultan se nije žurio s imenovanjem nasljednika. Novi sultan uvidio je štetu koja je učinjena tijekom očeve mu vladavine i odlučio je ponovno naglasiti i ponovno uspostaviti adet kao pravilo koje upravlja osobnim ponašanjem i politikom.[31] Pozvao je bendaharu u Linggu da obave ceremonije adeta s namjerom da pouče plemstvo i sultana o njihovim dužnostima i odgovornostima.[32] Svi plemići sultanata prisustvovali su, pokazujući da Malajci ne priznaju "sultana" Singapura. Ceremoniji su također nazočili Tengku Mahmud (kasnije vladao kao sultan Mahmud Muzaffar-šah) kao prijestolonasljednik i Tun Mutahir kao nasljednik bendehare.
Godine 1841., bendahara je imenovao temenggonga Daenga Ibrahima[33] za očevog nasljednika, koji je umro 1825. godine. Dugo razdoblje od 16 godina bez vladara bilo je zbog preokupacije bendahare singapurskim poslovima. Uvjeti nametnuti tijekom ceremonije uključivali su posjet vladaru sultanu Mahmudu Muzaffaru-šahu u znak lojalnosti u Linggi. Sultan Husein od Singapura umro je 1835. i princ Tengku želio je da temenggong Ibrahim od britanskih i drugih malajskih plemića da legitimitet njegovoj tituli.
Nakon što je od 1835. čekao svoje imenovanje za sultana, 1852. Tengku Ali odlučio je vratiti Džohor[34] njegovom bivšem carstvu odajući počast sultanu Mahmudu Muzaffaru u Linggi. Tri godine sultanat je ponovno bio neovisan, osim Singapura, koji je ustupljen Britancima. Zabrinuti za stanje stvari, Britanci su opozvali Tengkua Alija u Singapur uz prijetnju da će mu ukinuti novčana davanja. Britanci su iznudili sporazum iz 1855. između temenggonga Daenga Ibrahima i Tengkua Alija. U zamjenu za priznanje sultana, Tengku Ali pristao je odustati od svih pokušaja kontrole nad Džohorom. Na taj je način ugovor učvrstio položaj temenggonga Daenga Ibrahima, njegovog ključnog saveznika.
Saznavši za ovo, sultan se raspitivao oko sporazuma iz 1855. godine[35][36] te se činilo da želi veći autoritet. Tomu su se usprotivili Nizozemci i Bugi,[37] a kada je sultan otplovio za Singapur kako bi se smirio, bugijsko plemstvo svrgnulo ga je 1857. godine[38] i postavilo svog sultana, Sulejmana Badrula-šaha.[39] Iako Džohorski Sultanat još od 1819. godine nije imao nikakav stvarni autoritet, konačni krah ove nekoć moćne države uslijedio je podjelom države i nestankom svih država koje su se smatrale nasljednicama ranijeg Malačkog Sultanata.
Remove ads
Administracija
Džohorski Sultanat imao je identičan administrativni sustav kao i raniji Malački Sultanat. Najvišu vlast u državi imao je sultan (malajski: Yang di-Pertuan). Sultanovo savjetodavno vijeće bilo je Vijeće imućnih (malajski: Majlis Orang Kaya), a članovi vijeća biči su bendahara, temenggong, laksamana, šahbandar i Seri Bija Diraja. Svaki od njih upravljao je određenim područjem Sultanata, ovisno o količini autoriteta koju im je udijelio sam sultan. Sultani Džohora bili su:
Džohorski Sultanat bio je decentralizirana država koja se sastojala od četiri glavna feuda i sultanovog područja. Feudi su bili:
Reference
Literatura
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Remove ads