UNTAES

Prelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, poznatija po engleskoj straćenici UNTAES (od United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium), bila je privremena direktna mirovna administracija, u obliku prelazne uprave UN-a, namenjena reintegraciji područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Mapa Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema

UNTAES je osnovan odlukom Saveta bezbednosti UN-a rezolucijom 1037, a na temelju poziva iz Erdutskog sporazuma postignutog u okviru širih nastojanja da se dođe do Dejtonskog sporazuma potpisanog 1995. godine. UNTAES je započeo sa svojim delovanjem na ovome području 15. I. 1996. i njegov mandat je završio 15. januara 1998. godine.

UNTAES je bio jedna od svega nekoliko misija u istoriji UN-a tipa prelazne uprave. Prelazne uprave na određeni period preuzimaju direktnu i najvišu vlast na području kojim upravljaju stvarajući protektorat pod upravom UN-a. Ovaj oblik protektorata treba razlikovati od mandatnih područja (nekadašnjih nesamostalnih zemalja nad kojima bi u ime UN-a upravljala neka od sila) jer u prelaznim upravama UN sam preuzima poslove zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Kontekst

Po završetku operacije Oluja u avgustu 1995. godine jedini preostali deo teritorije Hrvatske pod kontrolom samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) bio je odvojeni teritorij Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema koji se protezao uz granicu sa Saveznom Republikom Jugoslavijom na Dunavu. U poređenju sa glavninom teritorija na zapadu koji je kontrolisala RSK i koji je u prvom redu sarađivao sa Republikom Srpskom, odvojeni deo na istoku Hrvatske bio je ekonomski i društveno mnogo snažnije povezan sa vlastima u Beogradu i Novom Sadu.^[1]

To je stvorilo veliku zabrinutost u međunarodnoj zajedinici da bi pobedom potaknuta nova hrvatska vojna intervencija na ovom području ovoga puta izazvala odgovor Savezne Republike Jugoslavije (do čega nije došlo u vreme Oluje kada do vojne reakcije nije došlo ni u istočnoj Slavoniji) i dovelo do eskalacije neprijateljstava.^[2] Odmah po završetku vojne operacije Oluja predsednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton je dao izjavu kako se treba iznaći „...dugoročan plan za održivo rešenje situacije u Istočnoj Slavoniji ... koje će se temeljiti na hrvatskom suverenittu i principima istaknutim u Planu Z-4」.^[3] U isto je vreme hrvatska vojska radila pripreme za operaciju Grom od koje se na kraju zbog mogućih posledica odustalo. U isto vreme, u delu hrvatskog vodstva je postojala začajna sumnja da bi mirovna inicijativa i proces do kojeg bi ona dovela mogla uspešno da dovede do prihvatljivih rezultata.^[4]

U periodu od avgusta 1995. do januara 1996. godine područje pod kontrolom srpskih snaga funkcionisalo je kao ostatak RSK u kojemu je došlo do značajno povećanog osećaja nesigurnosti i očekivanja hrvatske vojne intervencije. U istom su se periodu predstavnici Sjedinjenih Američkih Država snažno angažirali na mirnom rešenju sukoba u istočnoj Slavoniji čime su uskratili daljnju podršku vojnom pristupu koja je bila značajna u vreme Oluje. SAD je smatrao kako su se nakon poraza glavnine RSK storili uvjeti za postizanje mira u Bosni i Hercegovini koji su hteli postići kao diplomatski uspeh pred nadolazeće predsjedničke izbore 1996. godine, a što bi bilo ugroženo daljnjim vojnim sukobima.^[5] Ambasador SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith i posebni izaslanik UN-a Thorvald Stoltenberg aktivno su pomogli zainteresiranim stranama da 12. novembra 1995. postignu Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, šire poznat pod nazivom Erdutski sporazum po mestu potpisivanja.^[6]