Arapski konj (arap., DMGḥiṣān ʿarabī) rasa je konja koja potiče sa Arabijskog poluostrva.[1] Sa karakterističnim oblikom glave i visoko postavljenim repom, arapski konj je jedna od najprepoznatljivijih pasmina konja na svetu. Takođe je jedna od najstarijih rasa, sa arheološkim dokazima o konjima na Bliskom Istoku koji podsećaju na moderne arapske konje od pre 4.500 godina. Kroz istoriju, arapski konji su se raširili po svetu putem rata i trgovine, korišteni su za poboljšanje drugih rasa dodavanjem brzine, profinjenosti, izdržljivosti i jakih kostiju. Danas se arapske krvne loze nalaze u gotovo svakoj modernoj rasi konja za jahanje.
Arapski konji imaju rafinirane, klinaste glave, široka čela, velike oči, velike nozdrve i male njuške.[1] Većina prikazuje karakterističan konkavni ili „razvučen” profil. Mnogi Arapski konji takođe imaju blago izbočenje čela između očiju, koje Beduini nazivaju , što pruža dodatni sinusni kapacitet, za koji se veruje da je pomogao arapskom konju u njegovoj rodnoj pustinjskoj klimi.[2][3] Još jedna karakteristika pasmine je lučni vrat sa velikim, dobro postavljenim dušnikom na profinjenom, čistom grlnom zasunu. Ovakvu strukturu gornjeg i donjeg dela početka vrata Beduini nazivaju ili . Kod idealnog arapskog konja vrat je dugačak, i to pruža fleksibilnost pri postavljanju uzda i prostor za dušnik.[3]
Ostale karakteristike su relativno duga i ravna zadnja strana i prirodno visok rep. Standard pasmine prema USEF zahteva da Arapski konji imaju čvrste kosti i standardnu pravilnu konformaciju kopitara.[4] Dobro uzgajani arapski konji imaju duboke, dobro zaobljene kukove i dobro postavljena ramena.[5] U okviru pasmine postoje varijacije. Neke jedinke imaju šire, snažnije mišićave zadnje delove pogodne za intenzivne nalete aktivnosti u događajima kao što je takmičarsko jahanje, dok drugi imaju duže, mršavije mišiće koji su pogodniji za dugačke etape ravnomernog rada, kao što su jahanje izdržljivosti ili trke konja.[6] Većina ima kompaktno telo sa kratkim leđima.[3] Arapski konji obično imaju guste, jake kosti i dobre zidove kopita. Posebno su poznati po svojoj izdržljivosti,[7][8] i superiornost pasmine u takmičenju u jahačkoj izdržljivosti pokazuje da su dobro uzgajeni arapski konji snažna i zdrava rasa vrhunske izdržljivosti. Na međunarodnim FEI sponzoranim nadmetanjima izdržljivosti, arapski i polu-arapski konji su dominantni izvođači u takmičenju na daljinu.[9]
Arapski konj[], Giljemin, bronza, Luvr, Pariz, 1884.
Arabian Horse Society of Australia. „Arabians In Endurance”. AHSA Website. Arabian Horse Society of Australia. Архивирано из оригинала 30. 4. 2008. г. Приступљено 31. 5. 2008.
„America's First Lady of Arabs: Bazy Tankersley and the Horses of Al-Marah”. Women and Horses. 1 (3). 2005.
Archer, Rosemary (1992). The Arabian Horse. Allen Breed Series. London: J. A. Allen. ISBN978-0-85131-549-2.
Archer, Rosemary; Pearson, Colin; Covey, Cecil (1978). The Crabbet Arabian Stud: Its History and Influence. Northleach. Gloucestershire: Alexander Heriot & Co. Ltd. ISBN978-0-906382-00-4.
Barrie, Douglas M. (1956). The Australian Bloodhorse. Sydney: Angus & Robertson.
Beaver, Bonnie V. G.; Sponenberg, D. Phillip (1983). Horse color. College Station: Texas A&M University Press. стр.98. ISBN978-0-89096-155-1.
Derry, Margaret Elsinor (2003). Bred for Perfection: Shorthorn Cattle, Collies, and Arabian Horses since 1800. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN978-0-8018-7344-7.
Derry, Margaret Elsinor (2006). Horses in Society: A Story of Animal Breeding and Marketing, 1800–1920. Toronto: University of Toronto Press. ISBN978-0-8020-9112-3.
Francaviglia, Richard; Rodnitzky, Jerry; Peter C. Rollins; Robert A. Rosenstone (2007). Lights, camera, history: portraying the past in film. Texas A&M University Press. ISBN978-1-58544-580-6.
General Stud Book. London: C. & J. Weatherby. 1858. OCLC58896847.
Goodwin-Campiglio, Lisa; Minnich, Beth; Wahler, Brenda; AHA Equine Stress (2007). Research Education Committee. „Caution and Knowledge”(PDF). Modern Arabian Horse: 100—105. Архивирано из оригинала(PDF) 3. 3. 2009. г. Приступљено 1. 10. 2008.
Green, Betty Patchin; Heidrich, Susann (1986). „The Arabian Horse in America”. Saudi Aramco World. Архивирано из оригинала 29. 8. 2008. г. Приступљено 28. 5. 2008.
Rashid, Mark (1996). A Good Horse Is Never a Bad Color. Lincoln: Johnson Printing.
Raswan, Carl (1990) [1967, 1969]. The Raswan Index and Handbook for Arabian Breeders. Volume 1 (1990 изд.). Richmond, Virginia: The William Byrd Press.
Sumi, Akiko Motoyoshi. (2003). „"Contest as ceremony: A pre-Islamic Poetic Contest in horse description of Imru' Al-Qays vs 'Alqaman Al-Fahl" Quoting Letter of the Emir Abd-el-Kader to General E. Daumas in Daumas, The Horses of the Sahara.”. Description in Classical Arabic Poetry: Waṣf, Ekphrasis, and Interarts. Brill. ISBN978-90-04-12922-1.
Train, Amy (2006). „Thundering Down the Field”. Arabian Horse Magazine. 28 (6). ISSN1543-8597.
Upton, Peter; Amirsadeghi, Hossein; Rik van Lent (2006) [1998]. Arabians. Lincoln: First Chronicle Books. ISBN978-0-8118-5401-6.