Elektronski mikroskop
From Wikipedia, the free encyclopedia
Elektronski mikroskop izumljen u Nemačkoj 1932, a širu je biološku primenu ostvario je tokom ranih pedesetih, s radom Đeorga Palada, Fritiofom Sjestrandom, i Kitom Porterom, koji su bili među njegovim prvim istaknutim korisnicima. Umesto vidljive svetlosti i optičkih sočiva, elektronski mikroskop koristi zrake elektrona, koje usmerava fokusirajući elektromagnetno polje. Talasna dužina elektrona je znatno kraća od talasne dužine fotona vidljive svetlosti, te je granična rezolucije elektronskog mikroskopa puno manja od one svetlosnog mikroskopa: oko 0,1 - 0,2 nm za elektronski mikroskop u poređenju s oko 200 - 350 nm za svetlosni mikroskop.[2] Međutim, za biološke uzorke stvarna granica rezolucije obično nije niža od 2 nm ili je viša, zbog problema s pripremom preparata i kontrastom. Elektronski mikroskop ima oko 100 puta veću moć razlučivanja od svetlosnog mikroskopa. Konsekventno je i iskoristivo povećanje takođe veće: do 100.000 puta kod elektronskog mikroskopa, u poređenju sa 1000 do 1500 puta kod svetlosnog mikroskopa. Na taj je način, posmatrajući elektronskim umesto svetlosnim mikroskopom, moguće je zapaziti mnogo više detalja u građi ćelije.
Najviše su u upotrebi transmisijski i skenirajući elektronski mikroskopi. Primena elektronskoga mikroskopa vrlo je široka. Poznavanje strukture čvrstih materija, od koje zavise njihova svojstva, može rešiti mnoge probleme hemije, fizike, metalurgije, mineralogije, geologije i biologije. Nizom elektronskomikroskopskih snimaka moguće je pratiti pojedine faze različitih procesa, kao na primer proces razvijanja u fotografiji i proces katalize, istraživanjem strukture vlakana razjašnjavaju se makroskopska svojstva tkiva, a mogućnost promatranja sveta bakterija i virusa, makromolekula, ćelija i mnogih pojedinosti strukture organizma proširuje područje istraživanja biologije i medicine.[3]