Elektroosmoza
From Wikipedia, the free encyclopedia
Elektroosmoza predstavlja kretanje tečnosti koje se dešava pod uticajem napona na poroznom materijalu, kapilarima, membrani, mikrokanalu ili drugom provodniku tečnosti. Elektroosmotički tok je najznačajniji u malim kanalima. Elektroosmoza predstavlja važnu komponentu u tehnikama hemijskog razdvajanja, kao što je kapilarna elektroforeza. Elektroosmotički tok se može odigrati u prirodnoj nefiltriranoj vodi kao i u puferima.[1][2]
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/bc/Electroosmotic_Flow_Depiction.tiff/lossless-page1-320px-Electroosmotic_Flow_Depiction.tiff.png)
Elektroosmoza je prvi put primjećena 1809. godine kada je pokazano da voda može da protiče kroz utikač od gline nakon što se na nju priključi električni napon. Glina se sastoji od gusto pakovanih čestica pijeska i drugih minerala i voda protiče kroz uski prostor između čestica isto kao što bi proticala kroz usku cijev. Bilo koja kombinacija elektrolita i čvrstog tijela koje je izolator može dati elektroosmtski tok, iako je za vodu i silikate efekat posebno velik. Čak i tada je brzina protoka samo nekoliko milimetara u sekundi.
Elektroosmotski tok je uzrokovan Kulonovom silom koja je indukovana električnim poljem koje djeluje na pokretna naelektrisanja u rastvoru. Hemijska ravnoteža između čvrste površine i rastvora elektrolita uglavnom dovodi do toga da se iznad površine stvara naelektrisanje, tj. sloj pokretnih jona koji se takođe naziva i dvostruki sloj ili Debijev sloj. Kada se na tečnost dovede električno polje tada dolazi do kretanja naelektrisanih čestica iz dvostrukog sloja zbog rezultujuće Kulonove sile. Protok koji se javlja se naziva elektroosmotički tok.