Gregorijanski napev
From Wikipedia, the free encyclopedia
Gregorijanski napev je centralna tradicija zapadnog napeva,[1][2] oblik monofone,[3][4] svete pesme bez pratnje na latinskom (a ponekad grčkom) rimokatoličke crkve. Gregorijansko napevanje se razvijalo uglavnom u zapadnoj i srednjoj Evropi tokom 9. i 10. veka, sa kasnijim dodacima i uređivanjima. Iako popularna legenda pripisuje zasluge papi Grguru za izum gregorijanskog napeva, naučnici veruju da je ova muzička forma nastala iz kasnije karolinške sinteze rimskog i galicijskog pojanja.
Gregorijanski napevi su bili inicijalno organizovani u četiri, zatim osam, a na kraju i 12 modova. Tipične melodijske karakteristike uključuju karakteristični ambitus, a takođe i karakteristične intervalske obrasce u odnosu na referentni mod finala, incipse i kadence, upotrebu recitovanja tonova na određenoj udaljenosti od finala, oko koje se okreću ostale note melodije, i rečnik muzičkih motiva isprepletenih kroz proces zvan centonizacija da bi se stvorile porodice povezanih napeva. Obrasci skale su organizovani prema pozadinskom obrascu koji je formiran od konjunkcijskih i disjunktivnih tetrahorda, stvarajući veći tonski sistem nazvan gamut. Pesme se mogu otpevati pomoću šesterokranih obrazaca koji se nazivaju heksahordi. Gregorijanske melodije tradicionalno se pišu koristeći neume, rani oblik muzičke notacije iz kojeg se razvio moderni notni sistem sa četiri i pet linija.[5] Višeglasna razrada gregorijanskog pevanja, poznata kao organum, bila je rana faza u razvoju zapadne polifonije.
Gregorijanske napeve su tradicionalno pevali horovi muškaraca i dečaka u crkvama, ili muškarci i žene verskih redova u njihovim kapelama. To je muzika rimskog obreda, izveđena pri misama i monaškim ritualima. Iako je gregorijansko pevanje zamenjeno ili marginalizovano ostalim autohtonim tradicionalnim oblicima pevanja hrišćanskog Zapada, ono je zvanična muzika hrišćanske liturgije. Ambrozijski napev[6][7][8] se i dalje koristi u Milanu, a postoje muzikolozi koji istražuju napeve i Mozarabsko pevanje hrišćanske Španije. Mada grgorijanski napevi više nisu obavezni, rimokatolička crkva ih i dalje zvanično smatra muzikom najprikladnijom za bogosluženje.[9] Tokom 20. veka, gregorijansko napevanje je prošlo kroz muzikološki i popularni preporod.