![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/89/Decoraci%25C3%25B3n_geom%25C3%25A9trica_mud%25C3%25A9rar-siglo_XIV-palacios_cristianos_de_la_aljaferia.jpg/640px-Decoraci%25C3%25B3n_geom%25C3%25A9trica_mud%25C3%25A9rar-siglo_XIV-palacios_cristianos_de_la_aljaferia.jpg&w=640&q=50)
Mudeharska arhitektura u Aragonu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Mudeharska arhitektura u Aragonu je zajednički naziv za građevine koje su UNESCO-va svetska baština zbog jedinstvene arhitektonske vrednosti španskog mudeharskog stila (mavarski stil).[1][2][3] Pojavu ovog stila u Aragonu krajem 12. veka izazvali su delimično politički, društveni i kulturni uslovi koji su preovladali u Španiji nakon rekonkviste.
Mudeharska arhitektura u Aragonu | |
---|---|
Naziv na zvaničnom spisku svetske baštine | |
![]() | |
Lokacija | Aragon, Španija |
Tip | Kulturno dobro |
Referenca | 378ter |
Unesko regija | Španija |
Koordinate | 40° 20′ 38″ С; 1° 06′ 26″ З |
Istorija upisa u svetsku baštinu | |
Upis | 1986. (10. zasedanje) prošireno 2001. (? sednica) |
Stil mudehara proizlazi iz sredine u kojoj su židovi, muslimani i hrišćani živeli u miru jedni uz druge. On ne uključuje stvaranje novih oblika ili objekata (kao što su razvijali romanika i gotika), već se sastoji od reinterpretiranja zapadnjačkih stilova kroz muslimanske uticaje. Najpre je bio prihvaćen u Toledu, kao prilagođavanje ornamentalnih motiva zapadnjačkoj arhitekturi (posebno kroz ukrašavanje opeka i fasada arabeskama u gipsu). Kasnije se proširio prema severu (Lion, Avila, Segovija, itd.), te su danas te građevine prepoznate kao „romanika od opeke”. Centri mudeharske umetnosti postaju gradovi kao: Sahagun, Toro, Kueljar i Arevalo, a najrazvijenija je bila u Aragonu, posebno u Teruelu (ali i u Zaragozi, Utebu, Taustu, Daroci, Kalatajudu, itd.). Ova umetnost islamskih korena takođe odražava uticaje različitih evropskih stilova iz tog vremena, posebno gotike. Tokom 13, 14. i 15. veka, mudeharski tornjevi u Teruelu menjaju fizionomiju grada koja je sačuvana sve do današnjih dana. Najistaknutiji su toranj katedrale (1257.), zvonik crkve (kasni 16. vek), zvonik sv. Martina (1315.), zvonik crkve San Pedro (14. vek) i toranj crkve El Salvador (12-13. vek). Bila je dominantna u ovim krajevima do 17. veka i odlikuje se izuzetno kvalitetnom i inventivnom upotrebom opeke i glazirane keramike u gradnji, posebno na zvonicima. Najbolji primeri su kvadratični tornjevi s velikim zastakljenim površinama, ukrašeni keramikom i crvenim opekama.
Izvorno su četiri građevine upisane na Uneskov spisak mesta Svetske baštine u Evropi 1986. godine pod imenom „Mudeharska arhitektura Teruela”[4]. Nakon žalbe građana Zaragoze, popis je proširen 2001. godine, te uključuje još šest građevina iz provincije Zaragoza.