Zdrav razum
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zdrav razum je dobro praktično rasuđivanje u pogledu svakodnevnih stvari, ili osnovna sposobnost opažanja, razumevanja i prosuđivanja koju dele skoro svi ljudi.[1] Prvi tip zdravog razuma, dobar razum, može se opisati kao „smisao za viđenje stvari onakvima kakve jesu i da se radi onako kako bi trebalo da se radi”. Drugi tip se ponekad opisuje kao narodna mudrost, „koja označava nereflektivno znanje koje nije zavisno od specijalizovanog treninga ili promišljene misli”. Dve tipa su isprepletena, jer je osoba koja ima zdrav razum u dodiru sa idejama zdravog razuma, koje proističu iz proživljenih iskustava osoba koje su dovoljno zdravorazumne da ih spoznaju.[2]
U psihološkom kontekstu, Smedslund definiše zdrav razum kao „sistem implikacija koje kompetentni korisnici nekog jezika dele” i napominje: „Predlog u datom kontekstu pripada zdravom razumu ako i samo ako se svi kompetentni korisnici upotrebljenog jezika slažu da je tvrdnja u datom kontekstu tačna i da je njena negacija lažna.”[3]
Svakodnevno razumevanje zdravog razuma proističe iz istorijske filozofske rasprave koja obuhvata nekoliko evropskih jezika. Srodni izrazi na drugim jezicima uključuju latinski sensus communis, grčki αἴσθησις κοινὴ (aísthēsis koinḕ) i francuski bon sens, ali to nisu direktni prevodi u svim kontekstima. Slično tome u engleskom jeziku postoje različite nijanse značenja, koje impliciraju više ili manje obrazovanje i mudrost: „dobar razum” se ponekad smatra ekvivalentnim „zdravom razumu”, a ponekad to nije slučaj.[4]
„Zdrav razum” takođe ima najmanje dva posebna filozofska značenja. Jedno je sposobnost životinjske duše (ψῡχή, psūkhḗ) koju je predložio Aristotel, a koja omogućava različitim individualnim čulima da kolektivno opažaju karakteristike fizičkih stvari, kao što su kretanje i veličina, koje sve fizičke stvari imaju u različitim kombinacijama, omogućavajući ljudima i drugim životinjama da razlikuju i identifikuju fizičke stvari. Ovaj zdrav razum razlikuje se od osnovne čulne percepcije i od ljudskog racionalnog razmišljanja, ali sarađuje sa obema.
Druga posebna upotreba termina je pod uticajem Rima i koristi se za prirodnu ljudsku osetljivost za druge ljude i zajednice.[5] Baš kao i svakodnevni smisao, i jedno i drugo se odnosi na vrstu osnovne svesti i sposobnosti procene koje se od većine ljudi prirodno očekuju, čak i ako ne mogu da objasne zašto.
Sva ova značenja „zdravog razuma”, uključujući svakodnevna, međusobno su povezana u složenoj istoriji i razvila su se tokom važnih političkih i filozofskih rasprava u modernoj zapadnoj civilizaciji, posebno u vezi sa naukom, politikom i ekonomijom.[6] Međusobna povezanost značenja je posebno uočljiva u jezicima poput engleskog, koji su postali međunarodni.[7]
Od doba prosvetiteljstva, termin „zdrav razum”" često se koristio radi retoričkog efekata, ponekad pežorativno, a ponekad kao pozitivno apeliranje na autoritet. On se može negativno izjednačiti sa vulgarnim predrasudama i praznoverjem. On im se često pozitivno suprotstavlja kao standard za dobar ukus i kao izvor najosnovnijih aksioma potrebnih nauci i logici.[8] Početkom osamnaestog veka ovaj stari filozofski termin prvi put je stekao svoje moderno značenje: „Te obične, samorazumljive istine ili konvencionalna mudrost, za koje nije potrebna nikakva sofisticiranost da bi se shvatile i nijedan dokaz da bi se precizno prihvatile, jer su tako dobro pristajale sa osnovnim (zdravo razumnim) intelektualnim kapacitetima i iskustvima celokupnog društvenog tela.”[9] Ovo je počelo Dekartovom kritikom o tome, i onim što je postalo poznato kao spor između „racionalizma” i „empirizma”. U uvodnoj liniji jedne od njegovih najpoznatijih knjiga, Diskurs o metodi, Dekart je ustanovio najčešće moderno značenje i njegove kontroverze, kada je izjavio da svi imaju sličnu i dovoljnu količinu zdravog razuma (bon sens), ali da se to retko kad dobro koristi. Stoga se treba pridržavati skeptičke logičke metode koju je Dekart opisao, a na zdrav razum se ne treba preterano oslanjati.[10] U kasnijem prosvetljenju iz 18. veka, zdrav razum se pozitivnije shvatao kao osnova modernog razmišljanja. To je bilo u suprotnosti s metafizikom, koja je, poput kartezijanizma, bila povezana sa Ancien Régime. Tomas Pejnov polemički pamflet Zdravog razuma (1776) opisan je kao najuticajniji politički pamflet 18. veka, koji je uticao na Američku i Francusku revoluciju.[8] Danas su koncept zdravog razuma i kako je najbolje da se koristiti, i dalje vezani za mnoge od najdugovečnijih tema epistemologije i etike, sa posebnim fokusom često usmerenim na filozofiju modernih društvenih nauka.