Evropske emigracije
From Wikipedia, the free encyclopedia
Evropska emigracije se mogu defnisati kao nadolazeći talas emigracije s evropskog kontinenta na druge kontinente. Porijeklo različitih evropskih dijaspora [1] može se pratiti od ljudi koji su napustili evropske nacionalne države ili etničke zajednice bez države na evropskom kontinentu.[2]
Od 1815. do 1932. godine 60 milioni ljudi je napustilo Evropu (dok se i mnogo njih vratilo kući), prvenstveno su otišli u "područja naseljena Evropljanima" u Americi, posebno u Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Brazil, Čile, Argentinu i Urugvaj,[2] a zatim i Južnu Afriku, Australiju,[3] Novi Zeland i Sibir. Ove populacije su se također brzo umnožile u novim mjestima stanovanja, mnogo više nego je to slučaj sa populacijom iz Afrike i Azije. Kao rezultat toga, uoči Prvog svjetskog rata, 38% ukupnog svjetskog stanovništva bilo je evropskog porijekla.[4] Najviše evropskih imigranata dolazi iz Njemačke, Irske, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Španije, Portugala, Nizozemske, Francuske i Rusije .
Danas se evropska emigracija može odnositi i na emigraciju iz jedne evropske zemlje u drugu, posebno u kontekstu unutrašnje mobilnosti unutar Evropske unije (intra-EU mobility) ili mobilnosti unutar Evroazijske unije .
Od 1500. do sredine 20. vijeka, 60-65 miliona ljudi napustilo je Evropu, od čega je manje od 5% otišlo u tropska područja (Karibi, Azija i Afrika).[5]