From Wikipedia, the free encyclopedia
Evropska emigracije se mogu defnisati kao nadolazeći talas emigracije s evropskog kontinenta na druge kontinente. Porijeklo različitih evropskih dijaspora [1] može se pratiti od ljudi koji su napustili evropske nacionalne države ili etničke zajednice bez države na evropskom kontinentu.[2]
Od 1815. do 1932. godine 60 milioni ljudi je napustilo Evropu (dok se i mnogo njih vratilo kući), prvenstveno su otišli u "područja naseljena Evropljanima" u Americi, posebno u Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Brazil, Čile, Argentinu i Urugvaj,[2] a zatim i Južnu Afriku, Australiju,[3] Novi Zeland i Sibir. Ove populacije su se također brzo umnožile u novim mjestima stanovanja, mnogo više nego je to slučaj sa populacijom iz Afrike i Azije. Kao rezultat toga, uoči Prvog svjetskog rata, 38% ukupnog svjetskog stanovništva bilo je evropskog porijekla.[4] Najviše evropskih imigranata dolazi iz Njemačke, Irske, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Španije, Portugala, Nizozemske, Francuske i Rusije .
Danas se evropska emigracija može odnositi i na emigraciju iz jedne evropske zemlje u drugu, posebno u kontekstu unutrašnje mobilnosti unutar Evropske unije (intra-EU mobility) ili mobilnosti unutar Evroazijske unije .
Od 1500. do sredine 20. vijeka, 60-65 miliona ljudi napustilo je Evropu, od čega je manje od 5% otišlo u tropska područja (Karibi, Azija i Afrika).[5]
U arhaično doba antičke Grčke, putem trgovine i kolonizacije grčkih plemena sa Balkana i Male Azije propagirala se grčka kultura, religija i jezik u pojasu oko područja Sredozemnog i Crnog mora. Grčki gradovi-države (city-states) osnovani su u južnoj Evropi, sjevernoj Libiji i na obali Crnog mora, a Grci su osnovali i preko 400 kolonija u tim područjima. Osvajanje Ahemenidskog carstva od strane Aleksandra Velikog označilo je početak helenističkog razdoblja, koje je praćeno novim valom grčke kolonizacije u Aziji i Africi, dok su vladajuće grčke vladajuće uspostavile svoje prisustvo u Egiptu, jugozapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Indiji. Mnogi Grci su migrirali u nove helenističke gradove osnovane nakon Aleksandra Velike, poput Uzbekistana [6] i Kuvajta [7] koji su bili raspršeni s geografske tačke gledišta.
Evropski kontinent bio je centralni dio složenog sistema migracija, a koji je obuhvatao dijelove sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Male Azije mnogo prije modernog doba. Ipak, porast stanovništva je tek u kasnom srednjem vijeku omogućio značajnija kretanja stanovništva, unutar i izvan kontinenta.[8] Otkriće Amerike 1492. godine bio je podsticaj za dobrovoljne migracija iz Evrope. Oko 200 000 Španaca naselilo se u španskim kolonijama na američkom kontinentu do 1600. godine, što je relativno mali broj doseljenika u odnosu na tri do četiri miliona domorodačkih Amerikanaca koji su živjeli na španskom teritoriju u Americi.
Otprilike milion i po Evropljana naselilo se u Novom svijetu između 1500. i 1800. godine (vidi tabelu). Tabela isključuje evropske imigrante u Španskom carstvu od 1650. do 1800. godine i u Brazil od 1700. do 1800. godine. Iako je konačni broj evropskih emigranata tokom ranog modernog razdoblja bio vrlo mali u poređenju sa kasnijim migracijskim valovima u 19. i 20. vijeku, obim migracija tokom ranog modernog doba je ipak bio značajan.
Tokom 16. vijeka, Španija i Portugal su stalno slali vladine i crkvene zvaničnike, pripadnika manjeg plemstva, ljude iz radničke klase i njihovih porodica, a u prosjeku oko tri hiljade ljudi godišnje iz njihove populacije koja je tada brojila oko osam miliona stanovnika. Ukupno oko 437.000 stanovnika je napustilo Španiju u periodu od 1500. do 1650. godine, a pritom su se naselili u područja Južne Amerike i Kariba. Procjenjuje se da je preko 1,86 miliona Španaca emigriralo u Latinsku Ameriku u periodu između 1492. i 1824. godine, od toga milion u 18. vijeku, s tim da su se milioni nastavili doseljavati nakon nezavisnosti.[9]
Između 1500. i 1700. godine 100.000 Portugalaca je prešlo Atlantik kako bi se naselili u Brazilu. Međutim, s otkrićem brojnih visokoproduktivnih rudnika zlata u regiji Minas Gerais, emigracija Portugalaca u Brazil se povećala za pet puta. Od 1500. godine, kada su Portugalci stigli do Brazila, do njegove nezavisnosti 1822. godine, u Brazilu se naselilo između 500.000 i 700.000 Portugalaca. Od 1700. do 1760. godine preko pola miliona portugalskih imigranata pristiglo je u Brazil. U 18. vijeku, zahvaljujući zlatnoj groznici, glavni grad provincije Minas Gerais, grad Villa Rica (danas Ouro Preto) jedno vrijeme je važio za jedan od najmnogoljudnijih gradova Novog svijeta. Ovaj masovni priliv portugalskih imigranata i njihov uticaj za rezultat je imao stvaranje grada koji postoji i danas, što je jedan od najboljih primjera evropske arhitekture 18. stoljeća u Americi.[2] Međutim, razvoj rudarske ekonomije u 18. stoljeću povećao je nadnice i mogućnosti zapošljavanja u portugalskoj koloniji, dok se emigracija povećala - samo u 18. stoljeću oko 600 000 Portugalaca naselilo se u Brazilu, što je masovno iseljavanje s obzirom da je Portugal u to vrijeme imao samo dva miliona stanovnika.[10]
Između polovine i dvije trećine evropskih imigranata u Trinaest kolonija između 1630-ih i Američke revolucije došli su kao "uvezana" posluga (praksa je bila da u zamjenu za prijevoz rade nekoliko godina bez naknade).[11] Praksa je bila dovoljno česta da je Habeas Corpus Act 1679 djelimično spriječio zatvaranje u inozemstvu, također je propisao odredbe za one koji imaju postojeće ugovore o prijevozu i one koji „mole da ih prevezu“ umjesto da ostanu u zatvoru po presudi.[12] U svakom slučaju, dok je polovina evropskih imigranata u Trinaest kolonija bila posluga, u bilo kojem trenutku bilo je više radnika koji nikada nisu bili uvezeni ili čiji je period boravka istekao. Besplatni rad bio je češća praksa za Evropljane u kolonijama.[13] Uvezena radna snaga bila je brojčano najvažnija uglavnom u regiji od sjevera Virginije do New Jerseyja . Druge kolonije su imale dosta manje takve radne snage. Ukupan broj evropskih doseljenika u svih 13 kolonija prije 1775. godine bio je oko 500.000-550.000; od tih 55.000 bili su zatvorenici koji nisu pristigli svojom dobrom voljom. Od 450.000 Evropljana koji su dobrovoljno došli, procjenjuje da je 48% bilo po principu uvezene radne snage.[14] Oko 75% je bilo mlađe od 25 godina. Muškarci su tada zakonski bili punoljetni poslije navršene 24 godine, a stariji od 24 godine su najčešće sklapali ugovore u trajanju od oko tri godine. Kada je riječ o djeci koja su pristigla, mnogi sluge su zapravo bili nećaci, nećakinje, rođaci i djeca prijatelja emigranata Engleza, koji su im put plaćali za uzvrat za njihov rad u Americi." [15] Podaci o imigraciji Španskog carstva između 1650-1800. godine i Brazila u period od 1700-1800. godine nisu navedeni u tabeli.
Broj evropskih emigranata 1500-1783 | |||
---|---|---|---|
Zemlja porijekla | Broj | Period | |
Španija | 437.000 | 1500-1650 | |
Portugal | 100.000 | 1500-1700 | |
Velika Britanija | 400.000 | 1607-1700 | |
Velika Britanija (Ukupno) | 322.000 | 1700-1780 | |
Škotska, Irska | 190.000-250.000 | ||
Francuska | 51.000 | 1608-1760 | |
Njemačka (Ukupno) | 100.000 | 1683-1783 | |
Švicarska, Elzas-Lorena | |||
Ukupno | 1,410,000 | 1500-1783 | |
Izvor:[16] |
U Sjevernoj Americi najdominantniji u pogledu imigracije su bili Britanci, Irci, Francuzi i drugi sjeverni Evropljani.[17] Iseljavanje u Novu Francusku postavilo je temelje moderne Kanade, uz važnu ranu imigraciju kolonista iz sjeverne Francuske.[10]
Masovna emigracija Evropljana u Ameriku, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland se dogodila u 19. i 20. vijeku. To je bio efekt dramatične demografske tranzicije koja je prevladavala u Evropi tokom 19. vijeka, ali i posljedica ratova koji su uslijedili i političkih promjena na kontinentu. Od kraja napoleonskih ratova do 1920. oko 60 milion Evropljana se iselilo. Od toga 71% njih je otišlo u Sjevernu Ameriku, 21% u Latinsku Ameriku (uglavnom Argentinu i Brazil) i 7% u Australiju. Oko 11 milion te populacije je pristiglo u Latinsku Ameriku, od kojih je 38% bilo Italijana, 28% Španaca i 11% Portugalci.[18]
Između 1821. i 1890. godine, 9.55 miliona Europljana se naselilo u Sjedinjenim Američkim Državama, uglavnom Nijemaca, Iraca, Engleza, Skandinavaca, Italijana, Škota i Poljaka. Od 1890. do 1914. godine stiglo je 18 miliona, uključujući 2,5 miliona iz Kanade. Uprkos velikom broju imigranata koji su pristizali, ljudi rođeni izvan Sjedinjenih Američkih Država činili su relativno mali broj američkog stanovništva: 1910. godine stranci su činili 14,7 posto stanovništva zemlje ili 13,5 miliona ljudi. Ogroman broj imigranata u Argentinu, koja je imala mnogo manju populaciju, imao je mnogo veći uticaj na etnički sastav države. Do 1914. godine 30% stanovništva Argentine bilo je stranog porijekla, a 12% stanovništva rođeno je u Italiji, najvećoj imigrantskoj grupi. Sljedeća je bila Kanada: do 1881. godine 14% stanovništva Kanade bilo je stranog porijekla, a udio se 1921. godine povećao na 22%.
U Brazilu je udio imigranata u ukupnom broju stanovnika bio mnogo manji, a doseljenici su uglavnom bili koncentrisani u središnjem i južnom dijelu zemlje. Udio stranaca u Brazilu dosegao je vrhunac 1920. godine, na samo 7 posto ili 2 miliona ljudi, uglavnom Italijana, Portugalaca, Nijemaca i Španjolaca. Međutim, priliv od 4 miliona evropskih imigranata između 1880. i 1920. značajno je promijenio rasni sastav zemlje.[17] Od 1901. do 1920. godine imigracija je bila odgovorna za samo 7 posto rasta brazilskog stanovništva, ali u godinama velike imigracije, od 1891. do 1900. godine, taj je udio iznosio i 30 posto (veći od argentinskih 26 posto 1880-ih).[19]
Države u Americi koje su primile veliki val evropskih imigranata od 1820-ih do ranih 1930-ih bile su: Sjedinjene Američke Države (32,5 miliona), Argentina (6,5 miliona), Kanada (5 miliona), Brazil (4.3 miliona), Kuba (1.3 miliona), Čile (728.000),[20] Urugvaj (713.000). Ostale zemlje koje su primile skromniji protok imigracije (što čini manje od 10 posto ukupne evropske emigracije u Latinskoj Americi) bile su: Meksiko (270.000), Kolumbija (126.000), Portoriko (62.000), Peru (30.000) i Paragvaj ( 21.000).[19][21]
Evropski emigranti 1800–1960 | |||
---|---|---|---|
Odredište | Procenat | ||
Sjedinjene Amerikće Države | 70,0% | ||
Južna Amerika | 12,0% | ||
Ruski Sibir | 9,0% | ||
Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika | 9,0% | ||
Ukupno | 100,0% | ||
Izvor:[22] |
Odredište | Godine | Dolasci | Referenca |
---|---|---|---|
Sjedinjene Američke Države | 1821–1932 | 32,244,000 | [20] |
Argentina | 1856–1932 | 6,405,000 | |
Kanada | 1831–1932 | 5,206,000 | |
Brazil | 1818–1932 | 4.431.000 | |
Australija | 1821–1932 | 2,913,000 | |
Kuba | 1901–1931 | 857.000 | |
Južna Afrika | 1881–1932 | 852.000 | |
Čile | 1882–1932 | 726.000 | |
Urugvaj | 1836–1932 | 713.000 | |
Novi Zeland | 1821–1932 | 594.000 | |
Meksiko | 1911–1931 | 226.000 |
Nakon Doba velikih geografskih otkrića, različite etničke evropske zajednice počele su emigrirati iz Evrope, a naročito u Australiju, Novi Zeland, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Argentinu, Urugvaj, Kubu, Kostariku, Brazil, Čile i Portoriko.[23][24][25] Važno je, međutim, napomenuti da se ove statistike oslanjaju na identifikaciju sa evropskom etničkom grupom u popisima stanovništva i kao takve su subjektivne (posebno u slučaju mješovitog porijekla). Nacije i regije izvan Evrope sa značajnim brojem stanovništva:[26]
Ukupno evropsko stanovništvo - približno 300.000.000
Na prvom popisu stanovništva u Kanadi 1871. godine 98,5% izabralo je evropsko porijeklo, s tim da se postotak neznatno smanjio na 96,3% tokom 1971. godine [27][28] Na popisu stanovništva iz 2016. godine 19.683.320 ili 53,0% identifikovalo se sa evropskim etničkim porijeklom, a najviše njih tvrdi da ima porijeklom sa Britanskih ostrva (11.211.850). Pojedinačno gledano, najviše je Engleza (6.320.085), zatim Francuza (4.680.820), Škotlanđana (4.799.005), Iraca (4.627.000), Nijemaca (3.322.405), Italijana (1.587.965). Broj od 11.135.965 stanovnika se deklariše kao "Kanađanin".[29]
U vrijeme prvog popisa u Sjedinjenim Američkim Državama 1790. godine, 80,7% Amerikanaca se identifikovalo kao bijelci, a taj postatak se i povećao, čak dostigavši 90% prije donošenja zakona o imigraciji i državljanstvu iz 1965 . Brojčano gledajući, taj broj se povećao sa 3,17 miliona (1790) na 199,6 miliona tačno dvije stototine godina kasnije (1990).[30] Danas su evropski Amerikanci najveća pan-etnička grupa u Sjedinjenim Amerikanaca Državama. Podaci popisa stanovništva iz 2010. otkrili su da se 72,4% stanovništva, ili 223 800 000 ljudi, samoidentifikovalo kao bijelo.[31]
Meksička vlada je 2010. procijenila da je 47% stanovništva evropskog porijekla (56 miliona), koristeći fenotipske osobine (boju kože) kao kriterij.[32][33][34] Ako je korišteni kriterij prisustvo plave kose, to je 18% [35][36] - 23%.[37]
Kubanci evropskog porijekla dosegli su vrhunac od 74,3% ili 3.553.312 ukupnog stanovništva 1943. godine.[38][39] Prema popisu stanovništva iz 2012. godine oni koji su se identifikovali kao bijeli činili su 64,1% ukupnog stanovništva.[40][41] Oni su pretežno potomci ranih španskih naseljenika, zajedno s ostalim Evropljanima, uključujući Nijemce, Engleze, Francuze i Talijane koji su stigli kasnije, ali u manjem broju. Međutim, nakon masovnog egzodusa (posebno u Sjedinjene Države) koji je proizašao iz kubanske revolucije 1959. godine, broj bijelih Kubanaca koji su stvarno boravili na Kubi se smanjio.
Procjenjuje se da Argentini živi 85% stanovništva ili 38.416.407 evropskog porijekla.[42]
Stanovništvo Folklandskih ostrva uglavnom je evropskog porijekla, naročito britanskog, a svoje naslijeđe mogu pratiti unazad devet generacija ili 200 godina. U 2016. godini popis je pokazao da je 42,9% domorodačko stanovništvo, a 27,4% rođeno u Velikoj Britaniji (drugo najveće rodno mjesto), ukupno više od 70%.[43] Folklandska ostrva bila su potpuno nenaseljena, a Britanija ih je 1765. godine prvi put prisvojila.[44] Naseljenici su uglavnom stigli iz Velike Britanije, posebno Škotske i Velsa koji su stigli su nakon 1830. godine. Ukupna populacija tadašnjih ostrva porasla je sa 287, što je procjena iz 1851. godine, na 3200 u posljednjem popisu stanovništva 2016. godine.[45][46]
Peru je prema službenom popisu stanovništva iz 2017. godine imao 5,9% ili 1.336.931 osoba koji imaju 12 i više godina, a koji se identifikuju kao bijelci ili evropskog porijekla. :214 Ovo je prvi put da je od popisa 1940. godine postavljeno pitanje o rasi ili precima.[47] Muškaraca je bilo 619.402 (5,5%), a žena 747.528 (6,3%). Regija s najvećim udjelom Peruanaca sa samoidentifikovanim evropskim ili bijelim porijeklom bila je u regiji La Libertad (10,5%), regiji Tumbes i regiji Lambayeque (9,0%). :214 Većina su potomci ranih španskih doseljenika sa značajnim brojem Italijana i Nijemaca .[47]
Prema popisu stanovništva iz 2016. godine, procijenjeno je da oko 58% australijskog stanovništva čine anglo-keltski Australci, a 18% je drugog evropskog porijekla, ukupno 76% je evropskog porijekla.[48] Prema podacima iz 2016. godine većina Australaca evropskog porijekla su Englezi 36,1%, Irci 11,0%, Škotlanđani 9,3%, Italijani 4,6%, Nijemci 4,5%, Grci 1,8% i Nizozemci 1,6%. Veliki udio - 33,5% - odabrao je da se identificira Australijancima, međutim popisni biro je izjavio da je većina njih potiče starih anglo-keltskih kolonijalnih vrsta.[49][50]
Evropljani su kroz povijest bili (posebno anglo-keltski), a i danas još uvijek, najveća etnička grupa na Novom Zelandu. Njihov udio u ukupnom stanovništvu Novog Zelanda postepeno se smanjivao od popisa stanovništva 1916. godine, gdje su činili 95,1 posto.[51] Premaslužbenom popis stanovništva 2018. godine preko tri miliona ljudi ili 71,76% stanovništva bili su etnički Europljani, a 64,1% je odabralo samo novozelandsku evropsku opciju.[52]
Južnoafrikanci evropskog porijekla činili su 4,586,838 ili 8,9% stanovništva Južne Afrike na popisu stanovništva iz 2011. godine .[53] Oni su pretežno potomci nizozemskih, njemačkih, francuskih hugenota, Engleza i drugih evropskih doseljenika.[54][55] Kulturno i lingvistički podijeljeni su na potomke izvornog nizozemskog kolonijalnog stanovništva Južne Afrike, poznate kao Afrikaneri, koji govore Afrikaans, i pripadnike veće britanske dijaspore u Africi . Prvi nacionalni popis stanovništva u Južnoj Africi održan je 1911. godine i pokazao je procentualni vrhunac od 21,4% ili 1.276.242.[56] Populacija je doživjela svoj vrhunac od 5.044.000 tokom 1990. godine.[57] Međutim, broj bijelih stanovnika Južne Afrike u njihovoj matičnoj zemlji počeo je postupno opadati između 1990. i sredine 2000-ih kao rezultat povećane emigracije .
Bijeli stanovnicu Gane uglavnom su potomci su britanskih doseljenika i Iraca koji su bili prisiljeni useliti se u Ganu. Neki od ovih ljudi su potomci portugalskih, nizozemskih, švedskih, danskih, norveških, njemačkih, italijanskih i poljskih doseljenika.
Stanovnici Kanarskih Ostrva su potomci Španaca koji su naselili Kanarska Ostrva. Kanari uključuju dugotrajne i nove valove španskih imigranata, uključujući Andalužana, Galicijane, Kastiljane, Katalonce, Baske i Asturce iz Španije, kao i Portugalce, Italijance, Nizozemce ili Flamance, te Francuze. Prema podacima iz 2019. godine, 72,1% ili 1.553.078 stanovništva je bilo domaće stanovništvo Kanarskih Ostvara, a 8,2% rođeno je u Španiji.[58] Mnoga evropska porijekla, uključujući porijeklo Isleño (otočanina), također su se preselila na ostrva, poput onih iz Venezuele i Kube. Trenutno ih ima 49.170 iz Italije, 25.619 iz Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva (25.521) i drugi iz Rumunije, Francuske i Portugala.[59]
U Aziji populacije porijeklom iz Europe, (posebno Rusi), prevladavaju u sjevernoj Aziji (Sibir) i nekim dijelovima sjevernog Kazahstana.[60]
Otprilike 5-7 miliona muslimanskih migranata s Balkana (iz Bugarske 1,15 miliona-1,5 miliona; Grčke 1,2 miliona; Rumunije, 400.000; zemalja bivše Jugoslavije 800.000), Rusije (500.000), Kavkaza (900.000 od kojih je 2/3 ostalo odlazeći u Siriju, Jordan i Kipar) i Sirija (500.000 uglavnom kao rezultat sirijskog građanskog rata) stiglo je u područje Osmanske Anadolije i moderne Tursku u razdobolju od 1783. do 2016. od kojih su 4 miliona došla do 1924. godine, 1.3 miliona došlo je nakon 1934. do 1945. godine i više od 1,2 miliona prije izbijanja sirijskog građanskog rata. Danas između trećine i četvrtine turske populacije od skoro 80 miliona potiče od tzv. muhadžira.[61]
Postoje manje zajednice iseljenika iz Evrope, bijelih Amerikanaca i bijelih Australaca na privremenom radu u zemljama Perzijskog zaljeva poput Bahreina, Kuvajta, Katara i UAE; i u Saudijskoj Arabiji, kao i Jevreji Aškenazi i Sefardi u Izraelu kojih je po procjenama preko 4 miliona u toj zemlji.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.