Kip slobode

Kip slobode (engleski: Statue of Liberty), punim nazivom Sloboda prosvjetljuje svijet (engleski: Liberty Enlightening the World; francuski: La Liberté éclairant le monde), kolokvijalno poznat i kao Lady Liberty ("Gospođa sloboda"), jest kolosalni neoklasični kip u Sjedinjenim Američkim Državama koji je napravio francuski kipar Frédéric-Auguste Bartholdi. Kip se nalazi na ostrvu Liberty u njujorškoj luci. Svečano je postavljen 28. oktobra 1886. kao poklon francuskog naroda Sjedinjenim Američkim Državama. Od 1924. Kip slobode sastavni je dio Nacionalnog spomenika Kip slobode, a od 1984. uvršten je na UNESCO-ov spisak Svjetske kulturne baštine.

Kratke činjenice Lokacija, Koordinate ...

Kip slobode
Izvorni nazivi Statue of Liberty Liberty Enlightening the World
Lokacija	Liberty Island New York City
Koordinate	40°41′21″N 74°2′40″W
Visina	Visina bakrenog kipa (do baklje): 46 m Od nivoa tla do baklje: 93 m
Postavljen	28. oktobar 1886.
Obnovljeno	1938, 1984–1986, 2011–2012.
Vajar	Frédéric Auguste Bartholdi
Upravno tijelo	National Park Service
Veb-sajt	www.nps.gov/stli

Zatvori

Kip predstavlja lik Libertas, rimsku boginju slobode, ogrnutu plaštem. Napravljen je od bakra sa čeličnim potporama, a sa vanjske strane prekriven bronzanim omotačem. Stoji na ogromnom temelju sa gore ispruženom desnom rukom u kojoj drži pozlaćenu baklju. U lijevoj ruci drži ploču tabula ansata na kojoj je isklesan datum proglašenja američke nezavisnosti. U blizini njenih nogu nalazi se pokidan lanac, koji obilježava nedavno nacionalno ukidanje ropstva ^[1]. Statua je simbol slobode i jedan od najpoznatijih simbola SAD-a. Visinom od 46,05 metara (sam kip) odnosno ukupnom visinom od 92,99 m (sa postoljem) spada među najviše statue svijeta. Do 1959. godine bio je i najviši kip svijeta. Nakon otvorenja, statua je postala ikona slobode i Sjedinjenih Država, viđena kao simbol dobrodošlice imigrantima koji stižu morem.

Bartholdija je inspirisao francuski profesor prava i političar Édouard René de Laboulaye, za kojeg se kaže da je 1865. komentirao da bi svaki spomenik podignut američkoj nezavisnosti bio zajednički projekat francuskog i američkog naroda. Francusko-pruski rat odložio je napredak sve do 1875. godine, kada je Laboulaye predložio da Francuzi finansiraju statuu, a Sjedinjene Države daju mjesto i sagrade postolje. Bartholdi je završio glavu i ruku koja nosi baklju prije nego što je statua u potpunosti dizajnirana, a ovi dijelovi su promotivno pokazani na međunarodnim izložbama.

Ruka s bakljom bila je izložena na Centennial Expositionu u Filadelfiji 1876. i u parku Madison Square na Manhattanu od 1876. do 1882. Prikupljanje sredstava pokazalo se teškim, posebno za Amerikance, a do 1885. radovi na postolju bili su ugroženi nedostatkom sredstava. . Izdavač Joseph Pulitzer iz New York Worlda započeo je akciju prikupljanja donacija za završetak projekta i privukao više od 120.000 saradnika, od kojih je većina dala manje od jednog dolara (što odgovara 30 dolara 2021.). Statua je izgrađena u Francuskoj, otpremljena u sanducima i sastavljena na dovršenom postolju na onome što se tada zvalo Bedloeovo ostrvo. Završetak statue je obilježen prvom paradom u New Yorku i ceremonijom otvorenja kojom je predsjedao predsjednik Grover Cleveland.

Statuom je upravljao Odbor svjetionika Sjedinjenih Država do 1901, a zatim Ministarstvo rata; od 1933. održava ga Služba nacionalnih parkova kao dio nacionalnog spomenika Kip slobode i velika je turistička atrakcija. Ograničeni broj posjetilaca može pristupiti obodu postolja i unutrašnjosti krune kipa iznutra; javni pristup baklji je zabranjen od 1916.

Prema Službi nacionalnih parkova, ideju o spomeniku koji su Francuzi predstavili Sjedinjenim Državama prvi je predložio Édouard René de Laboulaye, predsjednik Francuskog društva protiv ropstva i istaknuti i važan politički mislilac svog vremena. Projekat se vodio od razgovora iz sredine 1865. između Laboulayea, tvrdokornog abolicioniste, i Frédérica Bartholdija, vajara. U razgovoru nakon večere u svojoj kući blizu Versaillesa, Laboulaye, vatreni pristalica Unije u američkom građanskom ratu, navodno je rekao: da bi takav spomenik trebalo smatrati zajedničkim projektom obje nacije.^[2]" Služba nacionalnih parkova, u izvještaju iz 2000. godine, smatrala je da je ovo legenda povezana sa pamfletom za prikupljanje sredstava iz 1885. godine, i da je statua vjerovatnije zamišljena 1870. godine ^[3]. U drugom članku, Park Service je sugerirao da je Laboulaye imao namjeru da oda počast pobjedi Unije i njenim posljedicama: „Ukidanjem ropstva i pobjedom Unije u građanskom ratu 1865. Laboulaye je predložio da se napravi poklon za Sjedinjene Države u ime Francuske.

U junu 1871., Bartholdi je prešao Atlantik, sa pismima upoznavanja koje je potpisao Laboulaye ^[4]. Stigavši u njujoršku luku, Bartholdi se fokusirao na Bedloeovo ostrvo (sada nazvano Ostrvo slobode) kao mjesto za statuu, zapanjen činjenicom da su brodovi koji su stigli u Njujork morali da plove pored njega. Saznao je da je ostrvo u vlasništvu vlade Sjedinjenih Američkih Država. Osim što je upoznao mnoge uticajne Njujorčane, Bartholdi je posjetio predsjednika Ulysses S. Granta, koji ga je uvjeravao da neće biti teško pronaći mjesto za statuu ^[5]. Bartholdi je dvaput prešao preko Sjedinjenih Država željeznicom i sreo mnoge Amerikance za koje je mislio da će biti naklonjeni projektu. Ali on je ostao zabrinut da javnost s obje strane Atlantika nije dovoljno podržavala prijedlog, te su on i Laboulaye odlučili pričekati prije nego što pokrenu javnu kampanju. Prvi model svog koncepta Bartholdi je napravio 1870. godine ^[6].

Bartholdi i Laboulaye razmatrali su kako najbolje izraziti ideju američke slobode. U ranoj američkoj istoriji, dvije ženske figure su često korištene kao kulturni simboli nacije.Jedan od ovih simbola, personificirana Kolumbija, smatran je oličenjem Sjedinjenih Država. Druga značajna ženska ikona u američkoj kulturi predstavljala je slobodu, izvedena iz Libertas, boginje slobode koju su široko obožavali u starom Rimu, posebno među emancipovanim robovima. Lik slobode krasio je većinu američkih kovanica tog vremena ^[7]. Sloboda je prikazana sa podignutom desnom nogom, pokazujući da hoda naprijed usred slomljenog okova i lanca.

Tokom svog drugog putovanja u Sjedinjene Države, Bartholdi se obratio brojnim grupama o projektu i pozvao na formiranje američkih komiteta Franko-američke unije. U New Yorku, Bostonu i Philadelphiji formirani su komiteti za prikupljanje novca za plaćanje temelja i postolja. Dana 3. marta 1877., posljednjeg punog dana na funkciji, predsjednik Grant je potpisao zajedničku rezoluciju koja je ovlastila predsjednika da prihvati statuu i da odabere mjesto za nju. Predsjednik Rutherford B. Hayes, koji je preuzeo dužnost sljedećeg dana, odabrao je lokaciju Bedloe's Islanda koju je Bartholdi predložio ^[8].

Glava statue je bila izložena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. godine. Sakupljanje sredstava je nastavljeno, a modeli statue su stavljeni na prodaju. Francuska vlada je odobrila lutriju za prikupljanje sredstava. Nakon smrti Viollet-le-Duca, koji je pomagao na projektu, u rad se uključio Gustave Eiffel.On je odlučio da ne koristi potpuno krutu strukturu, koja bi natjerala naprezanje da se akumulira u koži i na kraju dovela do pucanja. Sekundarni kostur je pričvršćen na središnji pilon, a zatim, s obzirom da se statua lagano pomiče na vjetrovima njujorške luke, a metal širi u vrućim ljetnim danima, on je labavo povezao potpornu strukturu s kožom pomoću ravnih željeznih šipki u mrežu metalnih kaiševa, poznatih kao "sedla", koja su bila zakovana za kožu, pružajući čvrstu potporu. Eiffelov dizajn učinio je statuu jednim od najranijih primjera konstrukcije u kojoj vanjska strana nije nosiva, već je umjesto toga podržana unutrašnjim okvirom.

Promjena strukturalnog materijala od zidanog do željeznog omogućila je Bartholdiju da promijeni svoje planove za montažu statue. Prvobitno je očekivao da će sastaviti kožu na licu mjesta dok je zidani stup građen; umjesto toga, odlučio je da sagradi statuu u Francuskoj i da je rastavi i preveze u Sjedinjene Države radi ponovnog sklapanja na ostrvu Bedloe ^[9]. Do 1882. kip je bio kompletan do struka, što je Bartodi proslavio pozivajući novinare na ručak na platformi izgrađenoj unutar statue. Završena statua je zvanično predstavljena ambasadoru Mortonu na ceremoniji u Parizu 4. jula 1884. i francuska vlada je pristala da plati njen transport do Njujorka.

Temelj Bartoldijeve statue trebao je biti postavljen unutar Fort Wooda, napuštene vojne baze na ostrvu Bedloe sagrađene između 1807. i 1811. Temelj i postolje statue su bili poravnati tako da je okrenut prema jugoistoku, pozdravljajući brodove koji ulaze u luku iz Atlantskog okeana. Godine 1881. njujorški komitet je naručio Richarda Morrisa Hunta da dizajnira postolje. Huntov dizajn pijedestala sadrži elemente klasične arhitekture, uključujući dorske portale, kao i neke elemente pod utjecajem astečke arhitekture. Po obliku, to je skraćena piramida, 19 m kvadrata u osnovi i 12,0 m na vrhu. Četiri strane su po izgledu identične. Iznad vrata sa svake strane nalazi se po deset diskova, a iznad je sa svake strane postavljen balkon, uokviren stubovima. Konačni dizajn je zahtijevao zidove od livenog betona, debljine do 6,1 m, obložene granitnim blokovima. Norveški imigrantski građevinski inženjer Joachim Goschen Giæver dizajnirao je strukturni okvir za Kip slobode. Njegov rad je uključivao proračune dizajna, detaljnu izradu i konstrukcijske crteže, te nadzor nad konstrukcijom.

Sakupljanje sredstava u SAD za pijedestal počelo je 1882. godine. Komitet je organizovao veliki broj događaja za prikupljanje novca. U sklopu jednog takvog poduhvata, aukcije umjetnina i rukopisa, pjesnikinja Ema Lazarus je zamoljena da pokloni originalno djelo. U početku je odbila, navodeći da ne može napisati pjesmu o statui. U to vrijeme je također bila uključena u pomoć izbjeglicama u New Yorku koje su pobjegle od antisemitskih pogroma u istočnoj Evropi. Pjesnikinja je uvidjela način da izrazi svoju empatiju prema ovim izbjeglicama i nastao je sonet, "Novi kolos", uključujući stihove "Daj mi svoje umorne, svoje siromašne/Vaše zbijene mase koje žude da slobodno dišu". Ovi stihovi ispisani su na ploči u muzeju statue.

Čak i uz ove napore, prikupljanje sredstava je kasnilo.Budući da je projekt bio ugrožen, grupe iz drugih američkih gradova, uključujući Boston i Philadelphiju, ponudile su da plate punu cijenu podizanja statue u zamjenu za njeno premještanje ^[10]. Joseph Pulitzer, izdavač New York World, njujorških novina, najavio je akciju prikupljanja 100.000 dolara – što je ekvivalent od 2,3 miliona dolara danas. Pulitzer se obavezao da će štampati ime svakog saradnika, bez obzira na to koliko je mali iznos dat. Francuska je prikupila oko 250.000 dolara za izgradnju statue, dok su Sjedinjene Države morale prikupiti do 300.000 dolara za izgradnju postolja.

Dana 17. juna 1885. godine, francuski parobrod Isère [fr] stigao je u Njujork sa sanducima u kojima je bila rastavljena statua. Njujorčani su pokazali svoj novopronađeni entuzijazam za statuu. Dvijestotine hiljada ljudi postrojilo se uz dokove i stotine čamaca izašlo je na more da dočekaju brod. Nakon pet mjeseci svakodnevnih poziva da doniraju fondu statua, 11. avgusta 1885. godine, objavljeno je da je prikupljeno 102.000 dolara od 120.000 donatora i da je 80 posto ukupnog iznosa primljeno u iznosima manjim od jednog dolara (ekvivalentno na 30 dolara u 2021). Čak i uz uspjeh fondacije, postament je završen tek u aprilu 1886.

Ceremonija posvećenja održana je 28. oktobra 1886. popodne. Tokom ceremonije, javnosti nije bilo dozvoljen pristup na ostrvo, tek su pozvani mogli prisustvovati. Jedine prisutne žene bile su Bartoldijeva žena i de Lesepsova unuka; zvaničnici su izjavili da se plaše da bi žene mogle biti povrijeđene u naletu ljudi. Ograničenje je uvrijedilo sufražete, koje su iznajmile čamac kojim su prišle što bliže ostrvu. Održale su govore o oličenju slobode kao žene i zagovarajući pravo žena na glasanje.[111] Ubrzo nakon posvete, The Cleveland Gazette, afroameričke novine, predložile su da se baklja statue ne pali sve dok Sjedinjene Države ne postanu slobodna nacija "u stvarnosti".

Statua je brzo postala znamenitost grada. Prvobitno je bila tamne bakrene boje, ali ubrzo nakon 1900. po njoj je počela da se širi zelena patina, koja se naziva i verdigris, uzrokovana oksidacijom bakrene kože. Do 1906. potpuno je prekrivala statuu.

Godine 1916. Ralph Pulitzer započeo je akciju prikupljanja sredstava za sistem vanjskog osvjetljenja koji bi noću osvjetljavao statuu. Podvodni kabl za napajanje dovodio je struju s kopna, a reflektori su postavljeni duž zidova Fort Wooda. Gutzon Borglum, koji je kasnije izvajao planinu Rushmore, redizajnirao je baklju, zamijenivši veći dio originalnog bakra vitražima. Nakon što su Sjedinjene Američke Države ušle u Prvi svjetski rat 1917. godine, slike statue su se uvelike koristile i na posterima za regrutaciju i na Liberty bondovima koji su pozivali američke građane da finansijski podrže rat.

Godine 1924., predsjednik Calvin Coolidge je iskoristio svoja ovlaštenja prema Zakonu o antikvitetima da proglasi statuu nacionalnim spomenikom.