Greer Garson
britansko-američka glumica i pjevačica From Wikipedia, the free encyclopedia
Remove ads
Eileen Evelyn Greer Garson (29. septembar 1904 – 6. april 1996) bila je britansko-američka glumica i pjevačica. Bila je glavna zvijezda u Metro-Goldwyn-Mayeru, koja je postala popularna tokom Drugog svjetskog rata zbog svog portreta jakih žena na frontu; na listi Motion Picture Heralda kao jedna od 10 najboljih američkih zvijezda koje privlače gledaoce na kino blagajne od 1942. do 1946.
Četvrta najnominovanija žena za Oscara za najbolju glumicu,[1] Garson je dobila sedam nominacija za Oscara, uključujući rekordnih (sa Bette Davis) pet uzastopnih nominacija (1941–1945) u kategoriji glumica, pobijedivši za svoju naslovnu ulogu u filmu iz 1942. Gospođa Miniver.[2]
Remove ads
Karijera
Njena rana profesionalna pojavljivanja bila su u teatru, počevši u "Birmingham Repertory Theatreu" u januaru 1932, kada je imala 27 godina. "Twelfth Night" u maju 1937, sa Dorothy Black. Ovi prijenosi uživo bili su dio eksperimentalne BBC-jeve usluge iz Alexandra Palace, a ovo je prvi poznati primjer Shakespeareove drame izvedene na televiziji.[3] Godine 1936. pojavila se na West Endu u drami Charlesa Bennetta "Page From a Diary" i "Mademoiselle" Noëla Cowarda .
Louis B. Mayer ju je otkrio dok je bio u Londonu u potrazi za novim talentima. Potpisala je ugovor sa MGM-om krajem 1937. Glumica je pretrpjela povredu leđa tokom svojih prvih 18 mjeseci u MGM-u dok je čekala ulogu koju je Mayer smatrao vrijednom nje, i zamalo joj je prekinut ugovor.
Počela je raditi na svom prvom filmu Zbogom, gospodine Chips, krajem 1938, a za tu ulogu dobila je prvu nominaciju za Oscara. Sljedeće godine dobila je priznanje kritike za ulogu Elizabeth Bennet u filmu Ponos i predrasuda iz 1940.[4]
Glumila je sa Joan Crawford u filmu Kad se žene sastaju, 1941. loše prihvaćenom i dezinficiranom remejku istoimenog filma iz 1933. u Predkodovskom Hollywoodu, u kojem su glumile Ann Harding i Myrna Loy. Iste godine postala je glavna zvijezda na kino blagajnama sa sentimentalnom Technicolor dramom Cvijeće u prašini, koja joj je donijela prvu od pet uzastopnih nominacija za Oscara za najbolju glumicu, čime je izjednačila rekord Bette Davis od 1938. do 1942, koji još uvijek stoji.[5]
Godine 1942. glumila je u dva filma nominovana za Oscara: Gospođa Miniver i Robovi prošlosti. Dobila je nagradu za najbolju glumicu za ulogu snažne britanske supruge i majke koja štiti domovinu tokom Drugog svjetskog rata u filmu Gospođa Miniver, u kojem je glumio Walter Pidgeon.[6] Guinnessova knjiga rekorda joj pripisuje najduži govor povodom primanja Oscara,[7] na pet minuta i 30 sekundi,[8] nakon čega je dodjela Oscara postavila vremensko ograničenje.
U filmu Robovi prošlosti igrala je zajedno sa Ronaldom Kolmanom. Drama je dobila sedam nominacija za Oscara, uključujući najbolju glumucu za nju i za najbolji film. Američki filmski institut ga je rangirao na 36. mjesto na svojoj listi 100 najvećih ljubavnih priča svih vremena, a bio je i jedan od njenih omiljenih filmova.[9]
Nominovana je za Oscara za svoje uloge u filmovima Madame Curie (1943), Gospođa Parkington (1944) i Dolina odluke (1945). Često je glumila sa Walterom Pidgeonom, snimivši na kraju osam filmova s njim: Cvijeće u prašini (1941), Gospođa Miniver (1942), Madame Curie, Gospođa Parkington, Julia Misbehaves (1948), Irene Forsyte (1949) , Priča o Miniverovima (1950) i Skandal u Scourieju (1953).[10]
Glumila je s Clarkom Gableom nakon povratka iz ratne službe u Avantura (1945). Film je reklamiran uz frazu "Gable se vratio, a Garson ga je uhvatila!"[11]
Ponovo je ozlijedila leđa dok je snimala Želi me u Montereyu 26. aprila 1946. kada je talas oborio nju i kolegu Richarda Harta sa stijena gdje su vježbali. Lokalni ribar i filmski statist spasili su je iz potencijalne podvodne struje. Imala je modrice i doživjela šok, a ljekari su joj propisali mirovanje nekoliko dana. Povreda leđa zahtevala je nekoliko operacija u narednim godinama.[12]
Njena popularnost donekle opala krajem 1940-ih, ali je ostala istaknuta filmska zvijezda do sredine 1950-ih. Godine 1951. postala je naturalizirana državljanka Sjedinjenih Država.[13] Snimila je samo nekoliko filmova nakon što joj je istekao ugovor sa MGM-om 1954. Godine 1958. na Broadwayu je bila toplo primljena u "Auntie Mame", zamijenivši Rosalind Russell, koja je otišla u Hollywood da snimi filmsku verziju. Godine 1960, dobila je svoju sedmu i posljednju nominaciju za Oscara za Zora u Campobellu, glumeći Eleanor Roosevelt.
Bila j specijalni gost u epizodi TV serije Father Knows Best, glumeći samu sebe.[14] Dana 4. oktobra 1956, pojavila se sa Reginaldom Gardinerom kao prve dvije gostujuće zvijezde serije na premijeri The Ford Show. Pojavila se kao misteriozni gost u emisiji What's My Line 25. oktobra 1953. i ponovo 6. aprila 1958. kako bi promovirala svoj nastup u pozorištu u "Auntie Mame". Također je služila kao panelista, a ne kao gost u epizodi What's My Line koja je emitovana 12. maja 1957. godine.[15]
Vratila se u MGM za ulogu u Pjevajuća opatica/Pjevam pjesmu Dominique (1966), s Debbie Reynolds u glavnoj ulozi. Njeno posljednje pojavljivanje u filmu bilo je u dugometražnom filmu Walt Disneyja The Happiest Millionaire iz 1967, a nakon toga se rijetko pojavljivala na televiziji. Godine 1968. pripovijedala je u dječjem televizijskom specijalu The Little Drummer Boy. Njena poslednja uloga na televiziji bila je u epizodi The Love Boat iz 1982.[16]
Remove ads
Filmography
Remove ads
Reference
Vanjski linkovi
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Remove ads