Kutikula

Kutikula je bilo koji od raznih čvrstih, ali fleksibilnih, nemineralnih vanjskih pokrivača organizma ili dijelova organizma koji pružaju zaštitu. Različite vrste kutikula su nehomologna; razlikuju se po porijeklu, strukturi, funkciji i hemijskom sastavu.

Anatomija čovjeka

Anatomija baznog dijela ljudskog nokta.

U anatomiji, termin "kutikul" može se odnositi na nekoliko struktura, ali se koristi općenito, pa čak i među medicinskim radnicima kada razgovaraju sa pacijentima Kada misle na zadebljali sloj kože koji okružuje nokte i zanoktice (eponihij) i odnosi se na površinski sloj ćelija koje se omotavaju korijen dlaka, koja je veže u folikul, sastavljen od mrtvih ćelija vanjskog kožnog sloja.^[1] Također se može koristiti kao sinonim za epidermis,^[2] Kutikula noktiju na stopalima i šakama štiti kožu od podlijvanja vlage i mikroba u okolišu.^[3]

Kutikula beskičmenjaka

U zoologiji, kutikula beskičmenjaka je višeslojna struktura izvan epiderme mnogih vrsta, osobito nematoda i člankonožaca, kod kojih formira egzoskelet.

Glavne strukturne komponente nematodne kutikule su proteini, visoko umreženi kolageni i specijalizirani nerastvorljivi proteini poznati kao "kutikulini", zajedno sa glikoproteinima i lipidima.^[4]

Glavna strukturna komponenta kutikule artropoda je hitin, polisaharid sastavljen od N-acetilglukozamina, zajedno s proteinima i lipidima. Proteini i hitin su umreženi. Čvrstoća zavisi od vrste proteina i količine hitina. Smatra se da epidermne ćelije proizvode protein i također utiču na vrijeme i količinu proteina koja će se ugraditi u kutikulu.^[5]

Često se u kutikuli člankonožaca opaža strukturna obojenost – koja proizvodi nanostrukture.^[6]

Botanika

Glavni članak: Biljna kutikula

Epikutikulski vosak prekriva biljnu kutikulu lista Hosta sieboldiana čineći ga hidrofobnom. Voda, koja ne može vlažitinesposobna kutikulu, odvodi se, noseći sa sobom prašinu i topivo zagađenje. Ovo svojstvo samočišćenja, u tehničkim časopisima, naziva se različito, kao „ultrahidrofobičnost“ ili „ultralifobnost“. Popularnije je poznat pod nazivom Lotus efekt.

U botanici, biljna kutikula je zaštitna, hidrofobna, voštana obloga koju proizvode epidermne ćelija listova, mladih izdanaka i svih ostalih biljnih organa u zraku. Kutikule minimiziraju gubitak vode i učinkovito smanjuju ulazak patogena zahvaljujući izlučivanju voska. Glavne strukturne komponente biljne kutikule su jedinstveni polimeri rezina ili kutana, impregnirane voskom.

Kutikule biljaka funkcioniraju kao barijera od propuštanja vode i vodotopivih materijala. Kutikula sprečava i da biljne površine ne ovlaže i pomaže u sprečavanju isušivanja biljaka. Kserofitne biljke poput kaktusa imaju vrlo guste kutikule koje im omogućavaju opstanak u sušnoj klimi. Biljke koje žive u blizini raspršavanja morskoih talasa također mogu imati deblje kutikule koje ih štite od toksičnih učinaka soli.

Neke biljke, posebno one prilagođene životu u vlažnim ili vodenim okruženjima, imaju ekstremnu otpornost na vlaženje. Dobro poznat primjer je lotos Nelumbo nucifera.^[7] Ova prilagodba nije isključivo fizičkii i hemijski učinak voštanog premaza, već uveliko ovisi i o mikroskopskom obliku površine.^[8][9]

Mikologija

"Kutikula" je jedan pojam koji se koristi za vanjski sloj bazidiokarpnog tkiva gljive ili "plodnog tijela". Alternativni izraz "pileipelis", latinski termin za "kožu" "kapice" (miski se na gljivinu).^[10] S druge strane, neka morfološka terminologija u mikologiji pravi fine distinkcije u vezi sa pileipelisom. Bez obzira na to, pileipelis (ili "ljuštenje") razlikuje se od unutrašnjeg mesnatog tkiva gljive ili sličnog plodnog tijela, a također i nosećeg sloja tkiva za stvaranje spora – himenija.

Također pogledajte

• Biljna kutikula