Putopis

Putopis je književno-naučna vrsta u kojoj putopisac nastoji objektivno opisati krajeve kojima je putovao, ali iznosi i subjektivne dojmove, komentare i misli.

Kao primjer ove vrste književnog djela se može navesti Putopisi Evlije Čelebije i Pisma iz Afrike i Evrope od Zuke Džumhura. Žanr putopisne literature ili putopisa obuhvata literaturu na otvorenom, vodiče, pisanje o prirodi i putopisne memoare.^[1]

Jedan rani memoarist o putovanjima u zapadnoj književnosti bio je Pausanija, grčki geograf iz 2. vijeka nove ere. U ranom modernom periodu, Journal of a Tour to the Hebrides (1786) Jamesa Boswella, pomogao je u oblikovanju putopisnih memoara kao žanra.

Historija

Rukopisne bilješke Kristofora Kolumba na latinskom izdanju Putovanja Marka Pola

Rani primjeri putopisne literature uključuju Periplus Eritrejskog mora (općenito se smatra djelom iz 1. stoljeća nove ere; o autorstvu se raspravlja), Pausanijin opis Grčke u 2. stoljeću nove ere, Safarnama (Knjiga putovanja) Nasira Khusrawa (1003–1077), Putovanje kroz Vels (1191) i Opis Velsa (1194) Geralda od Velsa, te putopisne časopise Ibn Jubayra (1145–1214), Marka Pola (1254–1354) i Ibn Battute (1304–1377), od kojih su svi detaljno zabilježili svoja putovanja po poznatom svijetu. Još u 2. vijeku nove ere, Lucijan od Samosate je raspravljao o historiji i putopiscima koji su svojim djelima dodavali uljepšane, fantastične priče.^[2] Žanr putovanja bio je prilično čest žanr u srednjovjekovnoj arapskoj književnosti.^[3]

Geteovo putovanje po Italiji između septembra 1786. i maja 1788