Aleksandrijska patrijarhija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Aleksandrijska patrijarhija (grč. Πατριαρχεῖο Ἀλεξανδρείας καὶ πάσης Ἀφρικῆς) lokalna je i autokefalna pravoslavna crkva. Na drugom je mjestu u diptihu.[1]
Aleksandrijsku crkvu osnovao je sveti apostol i evanđelist Marko.
Od 451. Aleksandrijska crkva ima dostojanstvo patrijarhije i bila je treća po časti u kršćanstvu nakon Rima i Carigradske patrijarhije. Međutim, tijekom druge polovice 5. stoljeća Aleksandrijska je crkva oslabljena zbog unutarnjih sukoba, koji su nastali zbog širenja monofizitske hereze, što je na kraju dovelo do raskola i stvaranja potpuno odvojene koptske orijentalne pravoslavne crkve. Sredinom 7. stoljeća nakon arapskog osvajanja Egipta uslijedile su nove nevolje, a kasnije je na tom području zavladalo Osmansko Carstvo. Do nedavno je Aleksandrijska crkva bila pod snažnom crkvenom ovisnošću o Carigradskoj patrijarhiji.
Aleksandrijska crkva dala je velike učitelje i svece, koje štuju i katolici i pravoslavni kao što su: sveti Atanazije Aleksandrijski (+373) i Ćiril Aleksandrijski (+444). Iz te su Crkve potjecali poznati teolozi - prezbiter Klement Aleksandrijski i njegov nasljednik Origen, koji su bili utemeljitelji znanstvene teologije i koji su postavili temelje za crkvu grčke jezične kulture i filozofije. Aleksandrijska crkva kolijevka je redovništva. Na njenom tlu živjeli su: utemeljitelj istočnog monaštva sv. Antun Pustinjak (+356), prvi utemeljitelj zajedničkog monaštva Pahomije (+348), slavni egipatski ave Pajsije Veliki (+400), Pimen Veliki (+450) i drugi.[2]