Dalmatinski gradovi-države bili su dalmatinski lokaliteti gdje su prevladavali lokalni romanski jezici među stanovništvom koji su preživjeli Seobu naroda nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva od kraja 3. do sredine 6. stoljeća. 8 malih gradova stvorili su autohtoni stanovnici koji su održavali političke veze s Bizantskim Carstvom, dopuštajući njihovu trgovinu za obranu svojih gradova.[1] Izvorna imena dalmatinskih gradova su bili Jadera (Zadar), Spalatum (Split), Crespa (Cres), Arba (Rab), Tragurium (Trogir), Vecla (Krk), Ragusium (Dubrovnik) i Cattarum (Kotor). Njihov jezik i njihovi zakoni su, u početku bili latinski, ali nakon nekoliko stoljeća oni su sami razvili svoj neolatinski jezik ("dalmatski"), koji je trajao sve do 19. stoljeća. Gradovi su bili glavna pomorska središta s uglavnom velikom trgovinom s gradovima Apeninskog poluotoka i rastućom Mletačkom Republikom.