Euharistijsko klanjanje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Euharistijsko klanjanje je pobožnost u Katoličkoj, Anglo-katoličkoj Crkvi i luteranskoj tradiciji, u kojoj je Isus u obliku Presvetog Oltarskog Sakramenta (Tijelo Kristovo, posvećena hostija) izložen i obožavan od strane vjernika.[1]
Klanjanje je znak odanosti i obožavanja Isusa Krista, za kojeg katolici vjeruju da je prisutan kao Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo, pod prilikama posvećene hostije, u obliku kruha. Kao pobožnost euharistijsko klanjanje i meditacija ponajviše se usmjeravaju na klanjanje i promatranje Presvetog Oltarskog Sakramenta, ali se vjeruje da je to i nastavak onoga što se slavi u euharistiji.[2] Iz teološke perspektive, klanjanje je oblik štovanja, a temelji se na načelu prisutnosti Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu.[3]
Kršćanska meditacija, koja se izvodi u prisutnosti Euharistije izvan Mise, naziva se euharistijska meditacija. Prakticirali su je npr. Peter Julian Eymard, sveti Ivan Vianney i sveta Mala Terezija.[4] Pisci kao što su službenica Božja Concepcion Cabrera de Armida i bl. Marija Candida od Euharistije, koje su napisale mnogo tekstova na temelju euharistijskih meditacija.[5]
Kada je euharistijsko klanjanje dvadeset i četiri sata dnevno bez prestanka, to se zove trajno klanjanje. U samostanima se tako klanjaju redovnici ili redovnice, a u župama župljani dobrovoljci počevši od 20. stoljeća.[6] Prigodom molitve u kapeli u bazilici sv Petra, gdje je trajno klanjanje, papa Ivan Pavao II. molio je da trajno klanjanje bude u svakoj župi u svijetu.[7] Dugo vremena jedino takvo mjesto u Hrvatskoj bila je Kapela Corpus Domini u Zagrebu, ali povećava se njihov broj i krajem 2023. godine bilo ih je desetak. Papa Benedikt XVI. ustanovio je trajno klanjanje za laike u svakom od pet sektora Rimske biskupije.[8]
Sveta ura je pobožna tradicija provođenja jednoga sata u euharistijskom klanjanju u prisutnosti Presvetog Sakramenta.