Fašizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Fašizam je ideologija radikalnog autoritativnog nacionalizma koje karakteriše moć diktatora, nasilna kontrola opozicije i kontrola sredstava proizvodnje, razmene i distribucije. Fašizam je naziv za ideologije i pokrete koji smatraju kako je država temelj ljudskog društva, odnosno institucija koja treba u potpunosti nadzirati svaki aspekt društvenog života. Fašizam je državno uređenje koje radikalno ograničava ljudska prava radi veće stabilnosti i bržeg napretka. Fašizam se protivi komunizmu, konzervativizmu, demokratiji, individualizmu, liberalizmu, materijalizmu, pacifizmu i političkom pluralizmu.[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10] Naziv potiče od lat. reči fascio – svežanj pruća sa sekirom u sredini, simbol centralističke vlasti u Rimskom carstvu. Fašizam je generički pojam koji označava ideologije, političke pokrete i organizacije kao i vladavinske pokrete koji su po svojoj funkciji, te metodama političkog delovanja srodni italijanskom fašizmu. Posebno se koristi kao sinonim sa izrazom nacizam a ne bi trebao.
Fašizam je ime dobio po pokretu koga je u Italiji osnovao Benito Mussolini i koji je bio na vlasti od 1922. do 1943 godine. Fašizam je poslužio kao inspiracija za mnoge druge pokrete u Evropi i svijetu prije drugog svjetskog rata, od kojih je najpoznatiji nacionalsocijalizam koji je vladao Njemačkom od 1933. do 1945. godine. Fašistički režimi i pokreti su se razlikovali od zemlje do zemlje, ali im je zajednička bilo stavljanje države iznad pojedinca i njegovih prava, politički sistem izgrađen oko jedne stranke i jednog vođe, te korporativni ekonomski sistem kome je cilj bio postići harmoniju između različitih društvenih klasa.
Fašizam se često opisuje kao ekstremni oblik nacionalizma, s obzirom da su većina država u kojima se pojavio bile nacionalne države. U višeetničkim sredinama se fašizam često manifestirao kroz etničku, rasnu i vjersku netoleranciju, čiji je krajnji izraz bio Holokaust. Prava pojedinca u fašizmu su skroz ukinuta, a nasilje je bilo institucionalizirano kao oruđe unutrašnje, pa i vanjske politike. Bila je dozvoljena samo jedna stranka, a sloboda štampe i izražavanja nisu postojale.
U nauci fašizam nije jednoznačno određen. Posebno istoričari naglašavaju razlike između pokreta u pojedinim državama i pojedinim vladajućim fašističkim porecima, osporavaju analitičku ispravnost pojma fašizam. Fašizam, nasuprot liberalističkom individualizmu i socijalističkom internacionalizmu, zagovara uspostavljanje zajednice kao uslova i oblika prevladavanja krize.
Zajednica je jedinstvena, organski raščlanjena država (italijanski fašizam) ili jedinstvo garantovano krvlju i zemljom (nemački fašizam). Jedinstvo zajednice je uslov socijalnog, političkog i ekonomskog preporoda. Borba je prirodni način opstanka čoveka. Jedinstvo nacije se uspostavlja krvnom čistotom iste. Sve razlike (kulturne, verske, političke i sl.) treba ukinuti jer one dovode u pitanje temelje zajedništva. Teror je legitimno sredstvo za uspostavljanje ujednačavanja.
Fašizam je nestao sa historijske scene s krajem drugog svjetskog rata, iako su i poslije nastajali režimi s određenim primjesama fašizma. Fašizam se danas uglavnom koristi kao pejorativan termin kojim se neki režim, institucija ili pojedinac opisuje kao neopravdano represivan.