Belzebub

Belzebub, ređe Velzevul (heb. בעל זבוב‎, Ba『al Zəbûb, grč. βεελζεβούβ, arap. بعل ألذباب, "Gospodar muha"), drevno je semitsko božanstvo štovano u filistejskom gradu Ekronu. U kasnijoj judeo-kršćanskoj tradiciji spominje se kao demon i jedan od sedam prinčeva pakla. Ime mu je izvedeno od kanaanskih riječi Baal, što znači "gospodar" i zebub, što znači "muha".^[1]

Ilustracija Belzebuba

Ilustracija Belzebuba iz knjige Collina de Plancyja Dictionnaire Infernal (Pariz, 1863.)

U Bibliji

Belzebub se poimenice spominje na više mjestu u Bibliji kao jedan od vrhovnih demona. U Starom zavjetu, u Drugoj knjizi o Kraljevima (2 Kr 1,2), spominje se kao ekronski bog Baal Zebub.^[2] Na njegov spomen nalazimo i u Evanđelju po Mateju (Mt 12,24)^[3], Evanđelju po Marku (Mk 3,22)^[4] i u Evanđelju po Luki (Lk 11,15-19), gdje je opisan kao demon.^[1][5] Farizeji su govorili da pomoću njega Isus tjera zle duhove.

U okultizmu i demonologiji

Većina demonologa slaže se u tome da on predstavlja gospodara pakla, no suglasni su u tome da nije moćniji od Sotone.^[6] Opisuju ga kao diva s ognjenim vijencem oko glave, s dva roga na glavi, blještavim očima, krilima šišmiša, pačjim nogama i lavljim repom.

Prema vjerovanju, vještice ga prizivaju za vrijeme sabata, slave ga i spolno opće s njim na orgijama.^[7]

U Knjizi svete magije Abra-Melina maga koju je izdao S. L. MacGregor Mathers, Belzebub se spominje u XIX poglavlju Druge knjige.^[8]