Nikola I Petrović Njegoš

Nikola I. Petrović (na ćirilici Никола I Петровић Његош; Njeguši, Crna Gora, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Petrović-Njegoš, na prijestolju od 1860. do 1910. godine, kao knez (crnog. knjaz) a od 1910. i kao kralj, za Crnogorce neprikosnoveni Gospodar, također i književnik.

Nikola I. Petrović Njegoš Никола I Петровић Његош
Kralj Crne Gore
Vladavina	13. kolovoza 1860. - 28. kolovoza 1910.
Prethodnik	Danilo I. Petrović Njegoš
Knez (orig. Knjaz) do 1910. Kralj od 1910.
Vladavina	28. kolovoza 1910. - 26. studenoga 1918.
Suprug	Milena Vukotić
Djeca	Zorka Karađorđević Milica Petrović Ana Nikolajevna Danilo Petrović Njegoš Jelena Crnogorska Mirko Petrović Njegoš
Puno ime
Nikola Mirkov Petrović Njegoš
Dinastija	Petrović Njegoš
Otac	Mirko Petrović
Majka	Anastasija Martinović
Rođenje	7. listopada 1841. (julij. kalend.) Njeguši, Crna Gora
Smrt	1. ožujka 1921. Antibes, Francuska
Pokop	Ćipurska kapelica, Cetinje, Crna Gora
Potpis
Vjera	Pravoslavac

Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more.

Reformirao je Nikola I. državnu upravu, ustanovio Ministarski savjet, modernizirao Crnogorsku vojsku, Općim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sustavu, otvorio vrata inozemnim investiranjima. Godine 1905. je Nikola I. oktroirao Ustav Knjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Crnogorska narodna skupština.

Dvorska crkva na Ćipuru (Cetinje) u kojoj je od 1989. g. sahranjen Nikola I. Petrović

Bio je uspješni vojskovođa tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. ali ne i u Prvom svjetskom ratu kada je Kraljevina Crna Gora pružila hrabar otpor austro-ugarskoj invaziji, no morala je siječnja 1916. kapitulirati.

Kralj Nikola se sa Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitski pokret koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918. pristupanjem u zajedničku družavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kralj Nikola I. je umro izoliran u emigraciji, a pokopan je u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).

Njegovi i posmtrni ostatci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, biti 1989. vraćeni i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.

Kralj Nikola I. ogledao se i u književnosti, a najuspjeliji mu je rad Balkanska carica.

Odlikovanja

Odlikovanja Nikole I. su, uglavnom prvostupanjska, izrađena od plemenitih metala, zlata i platine, a neka su čak ukrašena i brilijantima. Do 1910. već je bio nositelj gotovo svih najviših vladarskih odlikovanja.^[1]

Crnogorska odlikovanja

Glavni članak: Crnogorska odličja do 1921.

• Red Petrovića Njegoša
• Red knjaza Danila I.
• Red svetog Petra

Inozemna odlikovanja

Bugarska

• Red Svetih Kirila i Metodija^[1] (28. kolovoza 1910.)

Ujedinjeno Kraljevstvo

• Kraljevski red Viktorije

Francuska

• Legija časti^[1]
• Red Akademske palme^[1]

Italija

• Red najsvetijeg Navještenja^[1] (1893.)
• Vojnički red Savoje
• Red talijanske krune^[1] (1873.)

Portugal

• Red dva reda^[1]

Rumunjska

• Red Karola I^[1] (28. kolovoza 1910.)

Rusija

• Vojnički red svetog Velemučenika i Pobjedonosnog Jurja
• Red Aleksandra Nevskog sa zvijezdom u brilijantima^[1]
• Red Andrije Prvozvanog^[1]
• Jurjevski križ III. stupnja^[1] (1876.)

San Marino

• Vojni red San Marina^[1]

Srbija (Kneževina i Kraljevina)

• Red Takovskog križa^[1] (1879.)
• Red bijelog orla^[1] I. stupnja (1893.)
• Red svetog Save^[1] (1896.)
• Red Karađorđeve zvijezde, prvi nositelj^[1] (1904.)

Turska

• Red Osmanlije^[1] I. stupnja^[2] (1883.)

Imao je još jedno japansko i perzijsko odlikovanje.^[1]