Rafael Boban
From Wikipedia, the free encyclopedia
Remove ads
Rafael Boban (Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. – nepoznato mjesto i godina), ustaški pukovnik i general Hrvatskih oružanih snaga.
Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača Crne legije,[1] svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom "viteza" u NDH.
Njegove su trupe bile uključene u masakre srpskih, židovskih, romskih i političkih protivničkih civila u Bosni i Hercegovini i drugim dijelovima NDH.[2]
Remove ads
Biografija
Rođen je u porodici katoličkih bosanskih Hrvata 22. prosinca 1907. u selu Sovići,[a] blizu gradića Grude u tadašnjoj Austro-Ugarskoj.
Isprva je bio djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U ustaški logor Bovegno u Italiji došao je u ljeto 1932., ali se odmah vratio i sudjelovao u Velebitskom ustanku u rujnu 1932., te opet preko Zadra potražio boravište u Italiji. U svibnju 1934. Ante Pavelić ga je imenovao "rojnikom" (vodnikom). Sljedeće je godine (1935.) postao je zamjenik zapovjednika satnije na Liparima, potom su ga Talijani prebacili u Kalabriju. Početkom prosinca 1937. uhićen je s grupom ustaša zbog navodnog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, ali je ubrzo pušten. Pripadao je krugu najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika.[3]
Nakon proglašenja NDH vratio je se u Hrvatsku i djelovao u Ustaškoj vojnici. Napao je grad Kupres vodeći 250 ustaša pod svojim zapovjedništvom[4] i organizirao masovno ubojstvo lokalnih Srba.[5]
U studenom 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika. Kada je napadom Hitlera na Sovjetski savez (operacija Barbarossa) s posljedičnom sukobom između dotadašnjim saveznicima nacistima i komunistima, došlo je i do posljedičnog izbijanja partizanskog ustanka protiv vlasti države NDH, pod vodstvom KPJ. Tijekom ustanka u istočnoj Hercegovini u lipnju 1941., Boban je bio član skupine ustaških časnika predvođenih Mijom Babićem, koji su pojačali ustaške trupe u napadu na srpske pobunjenike.[6] Njihov cilj bio je ugušiti ustanak i potpuno istrijebiti srpsko stanovništvo.[7] Dana 3. srpnja 1941. Boban je zapovijedao jednom od tri glavne skupine ustaških snaga koje su napale pobunjenike duž linije: Vranjkuk – Rupari – Trusina – Šušnjatica.[8] Dana 24. srpnja 1941. Boban je zapovijedao skupinom ustaša iz Međugorja i Čitluka koja je zatvorila 20 srpskih seljana iz sela Baćevići i ubila ih u Međugorju, a njihova tijela bacila u obližnju jamu.[9]
U studenom je promaknut u čin kapetana,[10] a kasnije je postao zamjenik Jure Francetića, zapovjednika elitne jedinice Ustaške vojnice, I. stajaćeg djelatnog zdruga, poznatijeg kao Crna legija. Boban je preuzeo puno zapovjedništvo nad legijom nakon Francetićeve smrti u prosincu 1942.[2] Ustaška propaganda proglasila ga je Francetićevim prirodnim nasljednikom.[11] Legija je djelovala u raznim dijelovima NDH pod njegovim zapovjedništvom.[2] U srpnju 1942. zapovijedao je I. i II. bojnom Crne legije protiv partizanskih jedinica u Bitci za Kupres. Nedugo prije pogibije Jure Francetića (potkraj 1942.) I. i II. bojna Crne legije su izdvojene te su služile kao osnova za formiranje V. stajaćeg djelatnog zdruga, kojem je zapovjednik postao Boban.[3] U veljači 1944., nakon preuzimanja Koprivnice iz partizanskih ruku, Boban je iz odmazde dao strijeljati deset civila[12] a u lipnju još četvoricu. Poslije rata ga je ustaški dužnosnik Ivo Rojnica optužio za ubojstvo generala Franje Šimića.[13] Pod Bobanovim zapovjedništvom, V. stajaći zdrug borio se u Podravini, 13. listopada 1944. je Bitki za Koprivnicu odbio napad partizanskog 6. i 10. korpusa te 7. banijske divizije na Koprivnicu. U istom mjesecu Boban je čuvao zatočenike i bivše ministre Mladena Lorkovića i Antu Vokića u Koprivnici. Ujedinjenjem Ustaške vojnice i domobranstva Boban u studenom 1944. Boban je postao zapovjednik 5. hrvatske divizije.
Na kraju rata imao je čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga. U svibnju 1945. povukao se u Austriju, te se kod Bleiburga uspio pobjeći.[3] Tijekom rata nosio je bojno ime "Ranko". Nije poznato šta se desilo poslije 1945., postoji više teorija, po kojima je prebačen i ubijen u Podravini 1945, poginuo u borbi sa Križarima u Hercegovini 1947, ili, manje vjerojatno, da je emigrirao u Sjedinjene Američke Države preko Argentine, pridružio se američkoj vojsci i borio se protiv komunista u Korejskom ratu.[b] Prilikom rekonstrukcije "vlade NDH u izbjeglištvu" Pavelić ga je 1951. godine imenovao za ministra Oružanih snaga, iako on nije bio prisutan.[3]
Razna odličja koja su mu dodijelile ustaške institucije donijela su mu izvjesnu slavu u kasnijoj ustaškoj emigraciji. Po njemu je tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji nazvana IX. bojna Hrvatskih obrambenih snaga, paravojne formacije Hrvatske stranke prava.[14] Potkraj 1995. godine vlasti su u zapadnom i većinski hrvatskom dijelu Mostara imenovale nekoliko ulica po ideolozima ustaškog pokreta iz vremena NDH, među njima Rafael Boban, Mile Budak, Mladen Lorković, Ante Vokić, Đuro Spužević, Jure Francetić i Ivo Zelenek. Gradsko vijeće Mostara odlučilo je u srpnju 2022. godine da se te ulice preimenuju po Aleksi Šantiću, Tinu Ujeviću, fra Ljudevitu Lasti, Ismetu Voljevici, Humskoj i Ciglani.[15]
Remove ads
Povezano
Napomene
- U selu Bobanova Draga.
- Historičar Zdravko Dizdar (r. 1948) je prema vlastitom navodu raspolagao Bobanovim pismom koje je poslao svojoj supruzi, u kojem stoji da je kao anti-komunistički borac sudjelovao u redovima Američke vojske u Korejskom ratu, te je nakon umirovljenja kao časnik američke vojske živio u Irskoj do smrti.
Reference
Literatura
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Remove ads