S-75 Dvina

S-75 Dvina (ruski: , NATO oznaka: "SA-2 Guideline") je sovjetski protuzračni sistem s raketom zemlja-zrak kojeg su između 1953. i 1957. razvile vojne kompanije Raspletin KB-1, Grušin MKB Fakel i NPO Lavočkin. U operativnu službu ušao je 1957. i vremenom je postao najkorišteniji antiavionski sistem u historiji, a koristi se i dan danas. Prvo uspješno rušenje neprijateljske letjelice S-75 je zabilježio 7. 10. 1959. kada je nad Kinom oboren tajvanski RB-57D (na 20 km visine). Ovaj uspjeh Kinezi su službeno pripisali svojoj avijaciji s ciljem prikrivanja moćnog sistema koji im je bio na raspolaganju. Međunarodnu slavu S-75 Dvina je stekla 1. 5. 1960. kada je nad sovjetskim nebom u Sverdlovskoj oblasti srušen CIA-in špijunski avion Lockheed U-2, te kada je 27. 10. 1962. tokom hladnoratovske raketne krize oboren još jedan avion takvog tipa nad Kubom. Sistem je kasnije aktivno korišten od strane Vijetkonga u Vijetnamskom ratu pri obrani Hanoja i Haiphonga, a korišten je i u drugim (uglavnom azijskim) ratovima. Tokom narednih dekada sistem je opetovano moderniziran i postoji više inačica među kojima su osnovne S-75 Dvina, S-75M-2 Volhov-M, S-75 Desna, S-75M Volhov i S-75M Volga. Uz SSSR, modificirane modele Dvine proizvodili su još Kina (HQ-1, HQ-2, HQ-3 i HQ-4) i Iran (Sajad-1), a kasnije i konvertirane modele zemlja-zemlja (CSS-8 i Tondar-69).

S-75 Dvina
S-75 Dvina izložena u njemačkom Cottbusu
Vrsta	raketa zemlja-zrak
Država porijekla	Sovjetski Savez
Historija uporabe
U službi	1957. – danas
Korišten od	v. Korisnici
Ratovi	v. Operativna historija
Historija proizvodnje
Projektant	Raspletin KB-1 (bojeva glava) Grušin MKB Fakel (raketa) NPO Lavočkin
Projektirano	1953. – 1957.
Razdoblje proizvodnje	od 1957.
Proizvedeno komada	4600
Inačice	S-75 Dvina, S-75M-2 Volhov-M, S-75 Desna, S-75M Volhov, S-75M Volga
Karakteristike
Masa	2300 kg (s bojevom glavom)
Visina	1060 cm
Dijametar	700 mm
Brzina	3,5 Ma
Bojeva glava	200 kg
Domet	45 km
Pogonsko gorivo	kruto (potisnik) tekuće gorivo (gornji stupanj)
Maksimalna visina leta	25.000 m
Preciznost	65 m
Sistem navođenja	radio-kontrola
Lansirna platforma	statična rampa

Operativna historija

• Vijetnamski rat (1955–1975)
• Drugi indijsko-pakistanski rat (1965)
• Šestodnevni rat (1967)
• Treći indijsko-pakistanski rat (1971)
• Jomkipurski rat (1973)
• Iransko-irački rat (1980–1988)
• Zaljevski rat (1990–1991)
• Rat u Abhaziji (1992–1993)

Korisnici

Trenutni korisnici označeni plavom i bivši označeni crvenom

Trenutni korisnici

•  Armenija: 79 lansera
•  Azerbejdžan: 25
•  Bugarska: 18
•  Egipat: 240 (model Tajer al-Sabah)
•  Iran: >300 lansera (uglavnom kineski HQ-2J i lokalni Sajad-1)
•  Jemen
•  Kina
•  Kirgistan
•  Kuba
•  Libija
•  Moldavija: 3 lansera
•  Mongolija
•  Mjanmar: 48
•  Pakistan: kineski HQ-2B
•  Rumunija
•  Sirija: 275
•  Sjeverna Koreja: do 270
•  Sudan
•  Tadžikistan
•  Vijetnam: 280
•  Zimbabve

Bivši korisnici

•  Afganistan
•  Albanija: 84 lansera
•  Alžir
•  Čehoslovačka: 23
•  Gruzija
•  Istočna Njemačka
•  Indija
•  Indonezija
•  Irak
•  Mađarska
•  Poljska
•  Rusija: većina van službe od 1991. do 1996., ostatak se rabi za vježbanje
•  Somalija
•  SFRJ (RZ i PZO): prešlo u službu država nasljednica i napušteno ubrzo kasnije (v. Muzej vazduhoplovstva Beograd)
•  Sovjetski Savez: prešlo u službu država nasljednica

Vanjske veze

S-75 Dvina na Wikimedijinoj ostavi

• () S-75 na Encyclopedia Astronautica
• () S-75, Said Aminov, "Vestnik PVO"
• () S-75, Vitalij Kuzmin, "Military Paritet"