Libijska istorija obuhvata bogatu mešavinu etničkih grupa dodanih autohtonim berberskim plemenima. Berberi su prisutni u čitavoj istoriji zemlje. Veći deo svoje istorije, Libija je bila podvrgnuta različitim stepenima spoljne kontrole, iz Evrope, Azije i Afrike. Savremena istorija nezavisne Libije počela je 1951. godine.
Istorija Libija se sastoji od šest različitih razdoblja: drevna Libija, rimsko doba, islamsko doba, otomanska vladavina, italijanska vladavina i moderno doba.
Glavni članak: Praistorijska Severna Afrika
Pre nekoliko desetina hiljada godina, pustinja Sahara, koja sada pokriva oko 90% Libije, je bujala zelenilom. U njoj je bilo jezera, šuma, raznolike divljači, i imala je umerenu mediteransku klimu. Arheološki dokazi govore da su obalsku ravnicu naseljavali neolitski narodi već od 8000. godine p. n. e.. Ove narode je možda privukla klima, koja je omogućila da njihova kultura raste. Oni su živeli od pripitomljavanja stoke i uzgoja useva.[1]
Slike na stenamaVadi Matendousa i planinskog regiona Tadrart Akakus najbolji su izvori podataka o praistorijskoj Libiji i pastoralističkoj kulturi koja se tu nastanila. Slike otkrivaju da je Libijska Sahara sadržavala reke, travnate visoravni i obilje divljih životinja kao što su žirafe, slonovi i krokodili.[2]
Početkom Piorske oscilacije intenzivna aridifikacija je dovela do toga da se „zelena Sahara” brzo transformisala u Saharsku pustinju. Osipanje u Africi od atlantske obale do oaze Siva u Egiptu je usledilo, usled klimatskih promena koje su prouzrokovale sve veću dezertifikaciju.
Pretpostavlja se da su se afro-azijski preci Berberskog naroda proširili na to područje u kasnom bronzanom dobu. Najranije poznato ime takvog plemena je Garamantes sa sedištem u Germi. Garamantesi su bili saharski narodi berberskog porekla koji su koristili složeni podzemni sistem za navodnjavanje. Oni su verovatno bili prisutni kao plemenski narodi u Fezanu do oko 1000 godine pne, i bili su lokalna sila u Sahari između 500. p. n. e. i 500 godine. U vreme kontakta sa Fenićanima, prvom semitskom civilizacijom koja je pristigla u Libiju sa istoka, Lebu, Garamantes, Berberi i druga plemena koja su živela u Sahari, već su bila dobro uspostavljena.
Feničani su bili prvi koji su osnovali trgovačke postaje u Libiji, kada su trgovci iz Tira (u današnjem Libanu) razvili trgovinske odnose sa Berberskim plemenima i sklapali ugovore sa njima kako bi osigurali njihovu saradnju u eksploataciji sirovina.[3][4] Do 5. veka p. n. e., najveća feničanska kolonija, Kartagina, proširila je svoju hegemoniju širom većeg dela Severne Afrike, gde je nastala karakteristična civilizacija, poznata kao punska. Punska naselja na libijskoj obali uključuju Oea (kasnije Tripoli), Libdah (kasnije Leptis Magna) i Sabrata. Ti su se gradovi nalazili na području koje se kasnije zvalo Tripolis, ili „Tri grada”, od čega i moderna prestonica Libije Tripoli nosi svoje ime.
Godine 630. p. n. e., stari Grci su kolonizovali istočnu Libiju i osnovali grad Kirena.[5] U roku od 200 godina osnovana su još četiri važna grčka grada na području koje je postalo poznato kao Kirenajka: Barka (kasnije Marj); Euhesperid (kasnije Berenis, današnji Bengazi); Taučeira (kasnije Arsinoe, današnja Tokra); Balagrae (kasnije Baida i Beda Litorija pod italijanskom okupacijom, današnja El Baida); i Apolonija (kasnije Susa), luka Kirene.[6] Zajedno sa Kirenom, bili su poznati pod nazivom Pentapolis (Pet gradova). Kirena je postala jedno od najvećih intelektualnih i umetničkih središta grčkog sveta, bila je poznata i po svojoj medicinskoj školi, učenim akademijama i arhitekturi. Grci Pentapolisa odolevali su napadima drevnih Egipćana sa Istoka, kao i Kartaginjana sa Zapada.
Federal Research Division of the Library of Congress, (1987), "Early History of Libya"Архивирано 22 септембар 2012 на сајту , U.S. Library of Congress. Retrieved 11 July 2006.
Oliver, Roland (1999), The African Experience: From Olduvai Gorge to the 21st Century (Series: History of Civilization), London: Phoenix Press, revised edition, pg 39.
Federal Research Division of the Library of Congress, (1987), "Tripolitania and the Phoenicians"Архивирано 22 септембар 2012 на сајту , U.S. Library of Congress. Retrieved 11 July 2006.
Federal Research Division of the Library of Congress, (1987), "Cyrenaica and the Greeks"Архивирано 22 септембар 2012 на сајту , U.S. Library of Congress. Retrieved 11 July 2006.
Chapin Metz, Hellen (1987). Libya: A Country Study. Washington: GPO for the Library of Congress.
Nelson, Harold D.; Nyrop, Richard F. (1987). Libya: A Country Study. Library of Congress Country Studies. Washington, D.C.: United States Government Printing Office. OCLC5676518.
Wright, John L. (1969). Nations of the Modern World: Libya. Ernest Benn Ltd.
Bertarelli, L.V. (1929). Guida d'Italia (на језику: Italian). XVII. Milano: Consociazione Turistica Italiana.CS1 одржавање: Непрепознат језик (веза)
Tuccimei, Ercole (1999). La Banca d'Italia in Africa, Foreword by Arnaldo Mauri, Laterza, Bari.
Polybius, The Histories, Cambridge: translated from the Latin by W.R. Paton for Harvard University Press from 1922 to 1927.
Polybius, „Rome at the End of the Punic Wars”, History, Book VI, Milwaukee: translated from the Latin by Oliver J. Thatcher for University Research Extension Co. in 1907, Архивирано из оригинала 05. 02. 2007. г., Приступљено 16. 11. 2022.
Charles-Picard, Gilbert; Picard, Colette (1968). The Life and Death of Carthage. New York City: Taplinger. (Original French ed.: Vie et mort de Carthage Paris: Hatchette 1968)
Coulmas, Florian (1996). The Blackwell Encyclopedia of Writing Systems. Oxford: Blackwell. ISBN978-0-631-21481-6.
Elayi, J. 2013. Histoire de la Phénicie. Paris: Perrin
Gaster, Theodor H. (1965). „The Religion of the Canaanites”. Ур.: Ferm, Vergilius. Ancient Religions. New York City: Citadel Pres. (Original ed.: Philosophical Library 1950)
Harden, Donald (1962). The Phoenicians. New York, NY: Frederick A. Praeger.
Jigoulov, Vadim S. (2021). The Phoenicians: Lost Civilizations. London: Reaktion Books. ISBN978-1-789-14478-9.
Lancel, Serge (1995). Carthage. A History. Oxford: Blackwell. ISBN9781557864680. (Original ed. in French: Carthage. Paris: Librairie Artheme Fayard 1992)
Cerqueiro, Daniel, Las Naves de Tarshis o quiénes fueron los Fenicios, Buenos Aires, Ed. Peq. Venecia, Cerqueiro, Daniel (2002). Las naves de Tarshis, o, ¿Quiénes fueron los fenicios?. Ediciones Pequeña Venecia. ISBN987-9239-13-X..
Cioffi, Robert L., "A Palm Tree, a Colour and a Mythical Bird" (review of Josephine Quinn, In Search of the Phoenicians, Princeton, 2017, 360 pp., 978 0 691 17527 0), London Review of Books, vol. 41, no. 1 (3 January 2019), pp.15–16.
Thiollet, Jean-Pierre, Je m'appelle Byblos, foreword by Guy Gay-Para, H & D, Paris, Thiollet, Jean-Pierre (2005). Je m'appelle Byblos. Éditions H & D. ISBN2-914266-04-9..
Todd, Malcolm; Andrew Fleming (1987). The South West to AD 1,000 (Regional history of England series No.:8). Harlow, Essex: Longman. ISBN978-0-582-49274-5., for a critical examination of the evidence of Phoenician trade with the South West of the U.K.
Silva, Diógenes. "La literatura sobre fenicios en el territorio brasileño: orígenes y razones", PhD Thesis, Madrid - 2016. Available in https://eprints.ucm.es/39468/