![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/ef/ProtonPairs1.jpg/640px-ProtonPairs1.jpg&w=640&q=50)
Međumolekulska sila
From Wikipedia, the free encyclopedia
Međumolekulske sile su sile privlačenja i odbijanja koje deluju između susednih čestica: atoma, molekula ili jona. One su slabe u poređenju sa intramolekulskim silama koje drže atome molekula. Na primer, kovalentna veza prisutna u molekulima je mnogo jača nego sile prisutne između susednih molekula, koje se javljaju kad su molekuli dovoljno blizu jedan drugog.[1][2] Oba seta sila su esencijalni delovi polja sila, koje se često koristi u molekulskoj mehanici.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/ef/ProtonPairs1.jpg/640px-ProtonPairs1.jpg)
Istraživanje intermolekularnih sila počinje od makroskopskih opažanja koja ukazuju na postojanje i delovanje sila na molekularnom nivou. Ove opservacije obuhvataju termodinamičko ponašanje neidealinh gasova izraženo pomoću virijalnih koeficijenata, napona pare, viskoznosti, površinskog napona, i podataka o apsorpciji.
Prva referenca o prirodi mikroskopskih sila se može naći u radu Aleksisa Klera sa naslovom Teorija Zemljine figure.[3] Neki iz dugog niza naučnika koji su doprineli istraživanju makroskopskih sila su: Laplas, Gaus, Maksvel i Bolcman.
Privlačne međumolekulske sile se grupišu u sledeće tipove:
- Vodonično vezivanje
- Jonsko vezivanje
- Dipol–indukovani dipol sile
- Jon–dipol sile
- Dipolom indukovane dipolne sile, ili Debajeve sile
Informacije o intermolekularnim silama dobijaju se makroskopskim merenjima svojstava poput viskoznosti i podataka o pritisku, zapremini, temperaturi (). Veza sa makroskopskim aspektima je data putem virijalnih koeficijenata i Lenard-Džounsovih potencijala.