"Ostali" u Bosni i Hercegovini

"Ostali" u Bosni i Hercegovini jest termin koji se koristi za opisivanje svih etničkih i nacionalnih grupa i pojedinaca koji žive u Bosni i Hercegovini, a nisu dio tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ova kategorija obuhvata širok spektar etničkih, nacionalnih, vjerskih i kulturnih identiteta. U Ustavu Bosne i Hercegovine, izraz "Ostali" koristi se za označavanje svih građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima, te imaju specifična prava i ograničenja unutar političkog i pravnog sistema države.^[2] Trenutno Bosna i Hercegovina ima 17 priznatih nacionalnih manjina, najveća od kojih je romska nacionalna manjina.^[3]

"Ostali" u Bosni i Hercegovini

Ukupno stanovništva
130.054 (2013)[1]
Jezici
bosanski, hrvatski, srpski, ostali jezici
Religija
sunitski islam, rimokatoličanstvo, pravoslavlje, ateizam, ostale religije
Vezane etničke grupe
Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH

Pozadina

Bosna i Hercegovina je kroz svoju historiju bila dom mnogim narodima i kulturama. Tokom osmanskog i austrougarskog perioda, zemlja je bila poznata po svojoj multietničnosti i multikonfesionalnosti. Nakon Drugog svjetskog rata, po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima, definisana je kao srpska, hrvatska i muslimanska (bošnjačka) zajednička teritorija. Nedjeljiva po principima historijskih činjenica postojanja bosanske teritorije, definisana je kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. Priznata je kao najrazličitija republika u okviru bivše Jugoslavije. Imala je svoju posebnost, jer je u svom sastavu imala tri južnoslavenska naroda i ostale svoje građane. Josip Broz Tito je često naglašavao da je BiH nedjeljiva, te je jednom izjavio:^[4]

“

Pošto je Bosna bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata, rekoh: “Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna bit Bosna”. Pa neka bude republika bosanska. To smo mi riješili još od početka, kada smo počeli da vodimo narodnooslobodilački rat. Imali smo tu namjeru da napravimo. Tu za podjele neke apsolutno nije imalo smisla. Mi smo išli postepeno, napravili smo federaciju. Kad može Hrvatska, neka bude Hrvatska, Srbija - Srbija, Crna Gora - Crna Gora, Makedonija - Makedonija, Slovenija - Slovenija…pa neka i Bosna bude Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija tamo. Dakle, Bosna je, po našem shvatanju, zapravo prva bila oblik jedne socijalističke tvorevine, koja nije upućivala na nacionalnu osnovu.''

”

Raspadom Jugoslavije, Republika Bosna i Hercegovina, poslije Slovenije i Hrvatske, također proglašava svoju nezavisnost. Ustavom Republike Bosne i Hercegovine država je definisana kao građanska država Srba, Hrvata, Muslimana i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.^[5] Nedugo nakon nezavisnosti, počinje rat u Bosni i Hercegovini, u kojem su mnoge etničke zajednice pretrpjele teške gubitke, etnička čišćenja, raseljavanja i ostale ratne zločine. Nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma, koji je označio kraj rata, novim Ustavom, Bosna i Hercegovina definisana je kao država konstitutivnih naroda u zajednici s ostalim građanima BiH.^[2]

Demografija

Etnički sastav Bosne i Hercegovine po naseljima 2013.

Glavni članak: Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. § Rezultati

Prema popisu stanovništva iz 2013, kategorija "Ostali" uključivala je mnoge manjinske grupe kao što su: Albanci, Crnogorci, Česi, Italijani, Jevreji, Kinezi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci, Ukrajinci i drugi. Također, ovu kategoriju čine i građani koji se izjašnjavaju kao Bosanci ili Hercegovci, Jugoslaveni, Muslimani i oni koji se ne identifikuju sa bilo kojim od konstitutivnih naroda. Mjesta gdje se najviše osoba izjasnilo kao "Ostali" su: Tuzla (11.431 ili 10,3%), Novi Grad Sarajevo (9.466 ili 8%), Novo Sarajevo (8.585 ili 13,2%), Centar Sarajevo (7.960 ili 14,4%), Velika Kladuša (7.076 ili 17,5%), Zenica (6.987 ili 6,3%) i Banja Luka (6.507 ili 3,5%).

Status

Diskriminacija

Nakon proglašenja nezavisnosti jugoslavenskih republika, samo Republika Bosna i Hercegovina je imala više od jednog konstitutivnog naroda. Ustav Republike naglašavao je da je "Republika Bosna i Hercegovina suverena i nezavisna država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive",^[5] te iako su postojali konstitutivni narodi, predstavnike su imali i ostali narodi Bosne i Hercegovine, što danas nije slučaj. Na primjer, Predsjedništvo Republike BiH se sastojalo iz sedam članova, po dva člana iz muslimanskog (bošnjačkog), srpskog i hrvatskog naroda, te jednog člana iz reda ostalih, dok danas Predsjedništvo BiH se sastoji od tri člana, po jednog iz bošnjačkog, srpskog i hrvatskog, bez predstavnika ostalih naroda. Također pripadnici nacionalnih manjina u BiH ne mogu se kandidovati niti biti birani na izborima za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, jer kandidati moraju biti iz jednog od tri konstitutivna naroda.

Zbog kršenja osnovnih ljudskih prava mnoge tužbe su stigle na adresu Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu. Poznate presude uključuju:^[6]

• Zornić protiv Bosne i Hercegovine - Azra Zornić, koja se izjašnjava kao "građanka BiH" tužila je državu 2005.
• Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine - Dervo Sejdić (Rom) i Jakob Finci (Jevrej) tužili su državu 2006.
• Šlaku protiv Bosne i Hercegovine - Samir Šlaku (Albanac) tužio je državu 2012.

Evropski sud presudio je da Ustav Bosne i Hercegovine diskriminira "Ostale" time što im onemogućava kandidiranje za određene državne funkcije, te je obavezao Bosnu i Hercegovinu da izmijeni ustav kako bi ukinula tu diskriminaciju, što do danas to nije urađeno.

Zloupotreba izbornog zakona

"Ostali" su diskriminisani čak i onda kada im se, naočigled, pogoduje. Prema Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine garantuje se minimalno jedno mjesto predstavnicima nacionalnih manjina u lokalnim zajednicama (općinska/gradska vijeća ili skupštine) u kojima "Ostali" čine 3% ili više od ukupnog broja stanovništva. U Bosni i Hercegovini tih lokalnih zajednica ima 20, a grad Lukavac i Skupština Brčko distrikta imaju čak po dva predstavnika.^[3]

Međutim, često se dešava da pripadnici konstitutivnih naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) lažno prijavljuju sebe kao pripadnike "Ostalih" kako bi dobili dodatna mjesta u lokalnim zajednicama. Ova praksa narušava prava stvarnih nacionalnih manjina, koje su ionako sistemski diskriminisane. Zloupotreba garantovanih mjesta za manjine često rezultira time da izabrani predstavnici ne rade ništa za manjinsku zajednicu, već služe vlastitim ili stranačkim interesima.^[3]

Također pogledajte

• Etničke grupe u Bosni i Hercegovini
• Konstitutivni narod
• Bošnjaci
• Hrvati u Bosni i Hercegovini
• Srbi u Bosni i Hercegovini
• Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013.

Literatura

• Bose, Sumantra. Bosnia after Dayton: Nationalist Partition and International Intervention. Oxford University Press, 2002.
• Bougarel, Xavier. Bosnia and Herzegovina: State and Communitarianism. Routledge, 2017.
• Bieber, Florian. “Institutionalizing Ethnicity in the Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies.” Ethnopolitics, vol. 8, no. 3-4, 2009, pp. 337–360.
• Mujkić, Asim. “We, the Citizens of Ethnopolis.” Constellations, vol. 14, no. 1, 2007, pp. 112–128.