From Wikipedia, the free encyclopedia
Rosika (drozera, lat. Drosera) najveći je rod biljaka mesožderki po kojemu je porodica rosikovke (Droseraceae) dobila ime. Rodu pripada od 152[1] do 247 vrsta.[2]
Rosika | |
---|---|
Drosera pycnoblasta | |
Sistematika | |
Carstvo: | Plantae |
Divizija: | Tracheophyta |
Razred: | Magnoliopsida |
Red: | Nepenthales |
Porodica: | Droseraceae |
Rod: | Drosera L., 1753 |
Rasprostranjenost | |
Baze podataka | |
Ime roda dolazi od grčke riječi δρόσος (drósos), što znači „rosa”, zbog ljepljiva soka na žljezdastim izdancima nalik dlakama koji izgledom nalikuje rosi i za koji se lijepe kukci. Vrste rosika jesu epifiti koji žive na drugim biljkama. Ovi pripadnici porodice Droseraceae primamljuju, love i proždiru kukce uz pomoć biljnih lijepaka koje pokrivaju površine njihovih listova. Biljka se koristi kukcima kao dodatkom prehrani zbog siromašnih ili oskudnih minerala u tlo na kojem raste. Razne vrste, koje se razlikuju po veličini i obliku, mogu se naći na svakom kontinentu izuzev Antarktike, no najviše vrsta raste na južnoj polutci.[3] Pretpostavlja se da se rosika prvi put pojavila na Australiji te da su se australske vrste najprije proširile po Južnoj Americi, a potom po Africi.[4]
Rosika je višegodišnja (rijetko jednogodišnja) zeljasta biljka, koja u iznimnim slučajevima može dosegnuti starost i od 50 godina, a tvori uspravne rozete između 1 i 100 centimetara visine, ovisno o vrsti. Vrste penjačice mogu izrasti u puno dulje stabljike i do tri metra. Rosika uglavnom raste u toplijoj i vlažnoj klimi, ali može se naći i u umjerenijim krajevima Europe i Sjeverne Amerike. Ovisno o vrsti, može rasti na područjima od razine mora do nadmorske visine od 3500 metara.
Oprašivanje provode kukci, ali ima i vrsta koje se samooprašuju. U narodnoj medicini upotrebljavala se od 12. stoljeća kao lijek za kašalj iako su moderna istraživanja ukazala da je kod nekih oboljenja grla tek umjereno učinkovita.[5] Između ostaloga rabila se i kao boja za tekstil. Zbog svojega egzotičnog izgleda ponegdje se uzgaja kao ukrasna biljka.
Biljni lijepak rosike ima elastična svojstva, zbog čega je postala zanimljiva u istraživanjima biomaterijala. Širenje gradskih područja i isušivanje močvara radi povećanja poljoprivrednih površina prijete staništima rosike iako je stupanj ugroženosti različit ovisno o području. Međunarodna udruga za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava status zaštite nekoliko afričkih vrsta postavila je kao ugrožene ili osjetljive premda je većina vrsta svrstana pod smanjeni rizik čime, zahvaljujući iznimnoj svjetskoj raširenosti, toj biljci općenito ne prijeti izumiranje.
U Hrvatskoj rastu tri vrste rosike, a to su rosika dugolistna (Drosera anglica), rosika povaljena (Drosera intermedia) i kritično ugrožena vrsta okruglolisna rosika (Drosera rotundifolia)[6]
Rosika broji najmanje 152 vrste[7] raspoređene u 18 rodova.[8] Istraživanja na genu rbcL kloroplasta ukazuju da rosike vuku porijeklo iz Afrike ili Australije, te da su se australske vrste najprije proširile po Južnoj Americi, a potom po Africi. Sjedinjujući podatke gena rbcL i 18S rDNA, znanstvenici su zaključili da sve rosike s aktivnim muholovkama tvore vezu s venerinom muholovkom i mjehurastom vodenom stupicom, što sugerira da su te biljke homologne usprkos morfološkim razlikama.[9]
Rosika je višegodišnja (rijetko jednogodišnja) zeljasta biljka koja tvori uspravne rozete između 1 i 100 centimetara visine, ovisno o vrsti. Vrste penjačice mogu izrasti u puno duže stabljike i do tri metara, kao što je slučaj kod Drosera erythrogyne.[10] Dokazano je da ove biljke mogu doseći životni vijek od 50 godina.[11] Rod biljke je toliko specijaliziran za unos nutrijenata putem mesožderstva, da malim rosikama nedostaju enzimi (poglavito nitrat reduktaza)[12] koje biljke inače koriste kod apsorbcije nitrata iz tla.
Rod se može podijeliti na nekoliko skupina rasta:
Premda ne tvore jedinstven oblik rasta, određen broj vrsta često se klasificira u još jednu skupinu:
Rosike karakteriziraju biljni lijepci na kojima se nalazi ljepljiva izlučina koje pokriva listove. Mehanizam lova i probave obično sadrži dvije vrste žlijezda: žlijezde stabljike koje luče slatku sluz i privlače te potom uhvate u zamku kukce i enzime kako bi ih probavili, te učvršćene žlijezde koje upijaju otopinu hranjivih tvari. Potonje žlijezde ne postoje u svim vrstama kao primjerice u vrste Drosera erythrorhiza. Maleni plijen poput kukca privučen je slatkom sluzi. Kada ga dotakne, plijen se zalijepi čime ne može pobjeći i umire iscrpljivanjem ili gušenjem kada ga biljni lijepak obuhvati savijanjem pipaka, što se uglavnom desi u 15 minuta.[14] Biljka u međuvremenu luči enzime esteraze, peroksidaze, fosfataze i proteaze.[15] Ti enzimi razgrade kukca i pretvaraju ga u bogatu otopinu hranjivih tvari, koju potom upijaju listovi za potrebe cijele biljke. Prema istraživanjima, najčešća vrsta plijena rosike D. anglica su muhe (50 %).[16]
Izmjerena je količina radioizotopa δ 15N (15N/14N predstavlja sastav prirodnih izotopa) iz lista i stabljike, kako bi se utvrdila ovisnost vrsta o kukcima N (%NdI). Podaci su ukazivali da su vrijednosti ovisnosti %NdI niže za rozete nego za samoodržive uspravne vrste stabljika. Potonje dvije vrste ukazale su da je prosječan %NdI bio 50 %. %NdI se povećao sa povećanjem biomase i dužine rosika, ali ne i za uspravne vrste. Isto je tako utvrđeno da su listovi bili manje opskrbljeni hranjivim tvarima od stabljike.[17] Udio dušika od plijena činio je oko 50 % dušika biljke.[18]
Sve vrste rosika sposobne su polagano pomicati svoje pipke kada dođu u doticaj s plijenom. Pipci su iznimno osjetljivi pa će se savijati prema sredini lista kako bi kukac došao u dodir sa što više mogućih žlijezda. Charles Darwin je opisao kako je i dodir najmanjih nožica komarca već bio dovoljan da pokrene refleks savijanja pipaka.[19] Darwin je isto tako zapazio da kapljica obične vode nije uzrokovala savijanje pipaka, ali da je zato kap s dušikovim tvarima (mlijeko, urin, jaje, slina, mesne prerađevine) pokrenula reakciju savijanja.[20] Vanjski krakovi vrsta Drosera burmannii i Drosera sessilifolia iznimno su brzi i mogu se savinuti prema plijenu za samo nekoliko sekundi, dok je Drosera glanduligera to sposobna učiniti za desetinu sekunde.[21] Vrsta D. capensis u potpunosti savije svoj list oko žrtve za oko 30 minuta. D. filiformis nije sposobna saviti list oko plijena. Australske vrste D. hartmeyerorum i D. indica po sebi imaju crvene i žute crte, iako je nepoznato da li se koriste da privuku plijen. Listovi rosike iznimno su raznoliki.
Cvjetovi rosike, kao i kod gotovo svih mesoždernih biljki, nalaze se daleko iznad klopki za kukce na dugoj stabljici. Nekada se smatralo da su cvjetovi rosike prostorno udaljeni od klopki kako bi spriječili da kukci oprašivači nastradaju, no moderna istraživanja ukazuju da to nije tako jer cvjetovi privlače razne vrste kukaca, i oprašivače i plijen uz malo podudaranja.[22][16]
Umjesto toga, visoke stabljike s cvjetovima lakše su uočljive oprašivačima. Cvat je grozd čiji se cvjetovi otvaraju jedan po jedan te ostaju obično otvoreni samo kratko vremensko razdoblje. Cvjetovi se otvaraju kao odgovor na jačinu svjetla (često jedino na izravnom Suncu), te se pomiču i slijede položaj Sunca na nebu tijekom dana.
Simetrični cvjetovi su tzv. „savršeni cvjetovi” (dvospolni/hermafroditni jer imaju i prašnik i tučak) i imaju pet latica (iznimka je D. pygmaea s četiri latice i D. heterophylla s 12 latica). Većina vrsta ima male cvjetove (manje od 1,6 cm), iako vrste D. regia i D. cistiflora imaju promjer cvjetova do 5 cm.[23] Općenito su boje bijele ili ružičaste. Australske vrste imaju širi raspon boja, poput narančaste (D. callistos), crvene (D. adelae), žute (D. zigzagia) i metalno ljubičaste (D. microphylla).
Stopa peludi je mala, što ukazuje na autogamno razmnožavanje (samooprašivanje).[24] Nakon oprašivanja, cvijet se razvije u čahuru koja sadrži velik broj crnih sjemenki. Te sjemenke klijaju kao odgovor na vlažnost zraka i svjetlo, dok sjemenke vrsta umjerenih regija za klijanje zahtijevaju hladnije, ali također vlažne uvjete. Krtolaste vrste za klijanje zahtijevaju vruće suho ljeto nakon kojeg slijedi hladnija, vlažna zima. Sjemenke vrste D. aliciae klijale su pri vlažnosti od 60 – 98 % i pri pH vrijednosti od 2,5 do 6,5 pri čemu je najniže klijanje bilo pri pH vrijednosti od 2,5 a najviše pri 5,5.[25]
Vegetativno razmnožavanje događa se prirodno u nekih vrsta koje proizvode stolon ili kada korijeni dođu u doticaj s površinom tla. Drugi listovi koji dodiruju tlo mogu proklijati u mlade biljke. Patuljaste rosike razmnožavaju se aseksualno uz pomoć specijaliziranih listova zvanih pupoljci.[26] Prema procjenama, ova se vrsta puno češće razmnožava pupoljcima nego sjemenkama.[27] Krtolaste vrste mogu se razmnožavati iz lukovica.
Pri sađenju, rosike se često razmnožavaju uz pomoć listova, krune ili sijecanja korijena, kao i pomoću sjemenki.
Korijen je uglavnom slabo razvijen. Služi uglavnom za upijanje vode i da usidri biljku na tlo, ali je gotovo beskoristan za upijanje hranjivih tvari iz zemlje. Pojedine južnoafričke vrste koriste korijene za skladištenje vode i hrane. Neke vrste imaju sustav korijena koji ostaje tijekom zime čak i nakon što stabljika uvene. Vrste D. adelae i D. hamiltonii koriste korijen za aseksualno razmnožavanje, klicanjem mladih biljaka po njegovoj dužini. Neke australske vrste imaju lukovičsti korijen što im omogućuje preživljavanje za vrućih i suhih ljeta. Korijeni patuljaste rosike iznimno su dugi u usporedbi sa njezinom veličinom, primjerice biljka sa stabljikom od jednog centimetara može imati korijen od preko 15 cm. D. Iasiantha i D. scorpioides imaju adventivni organ radi potpore. D. intermedia i D. rotundifolia tvore žbunastu mikorizu uz pomoć koje mogu probiti tkivo drugih biljaka.[28]
Raspon rosika seže od Aljaske na sjeveru do Novog Zelanda na jugu. Središte bioraznolikosti je u Australiji: oko 2/3 svih vrsta australske su vrste, a od tih polovica ih raste u Zapadnoj Australiji. Na 22 000 km2 površine nalazi se 68 vrsta.[29] Južna Amerika i Afrika svaka imaju po preko 20 vrsta. Dio rosika nalazi se i na dijelovima Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Najviše voli vruće i vlažne regije, a slabije umjereniju i hladniju klimu.
U Europi postoje tri vrste: D. intermedia, D. anglica i D. rotundifolia.[30] U Sjevernoj Americi postoji osam vrsta: patuljasta D. brevifolia i ružičasta D. capillaris koje oboje rastu na jugu i u Teksasu; D. filoformis s tri lista koja raste na sjeveroistoku; D. intermedia koja raste na istoku; tanka D. linearis koja raste u Kanadi i nekim dijelovima sjevera SAD-a; D. tracyi koja raste na krajnjem jugoistoku i D. anglica, koju nalazimo na pacifičkom sjeverozapadu.[8]
Ovaj se rod opisuje kao kozmopolitski zbog svoje globalne distribucije. Botančar Ludwig Diels, autor jedine monografije o rosikama, navodi pak da je taj opis biljke „krivi opis njezinih iznimno neobičnih i svojeglavih uvjeta širenja”, iako priznaje da zauzimaju značajan dio Zemljine površine.[31] Osobito je ukazao na odsutnost rosika iz gotovo svih suhih klimatskih područja, brojnih prašuma, Polinezije, Sredozemlja i Sjeverne Afrike, kao i oskudnosti bioraznolikosti vrste u umjerenim regijama (Europa, Sjeverna Amerika).[31]
Rosike rastu većinom po sezonski vlažnim ili rjeđe trajno vlažnim regijama s kiselim tlom, jedina je iznimka vrsta D. linearis koja najbolje raste na neutralnom ili lužnatom tlu[32] i visokom količinom sunčeve svjetlosti. Česta su staništa blatnjava tla, močvare i bare, katkad obale rijeka i jezera,[33] od Venezuele, obala Australije sve do središnjih regija Južne Afrike. Mnoge vrste rastu zajedno s mahovinom Sphagnum fuscum,[34] koja upija većinu hranjivih tvari iz tla i oslobađa kiselinu. To omogućava rosiki, koja se ne oslanja na tlo bogato nutrijentima, da se razvija i raste tamo gdje bi inače bila nadjačana dominatnom vegetacijom.
Ova je biljka vrlo raznolika što se tiče staništa. Pojedine vrste rosike prilagodile su se širokom rasponu okoliša, pa i netipičnom staništu, poput prašuma, pustinja (D. indica i D. burmanni[35]) pa čak i vrlo tamnih i sjenovitih područja (rosika Queenslanda).[36] Vrste koje prebivaju po umjerenijim regijama, a koje tvore hibernakulum zimi, primjer su takvih prilagodbi. Rosike općenito rastu u toplijoj klimi i samo su umjereno otporne na mraz. Uvjeti okoliša ovise o vrstama. D. rotundifolia primjerice bolje raste na višim nadmorskim visinama, na brežuljcima prekrivenima mahovinom, travom i sitnim žbunjem, dok D. intermedia raste bolje na nižim visinama, na otvorenom i vodenastom blatnjavom području.[37] Rosika raste na područjima od razine mora pa sve do nadmorske visine od 3500 metara.[33]
Iako nijedna vrsta rosike nije zaštićena državnim zakonima u Sjedinjenim Američkim Državama, sve su uključene u popis ugroženih vrsta u nekim od država SAD-a.[38] Velik broj tih biljaka raste na zaštićenom području, kao što su nacionalni parkovi i rezervati prirode. Jedan je primjer zaštićeni močvarni nacionalni park Polesje u Ukrajini, koji sadrži preko 800 vrsta, od čega 60 rijetkih, među kojima je i D. anglica.[39] Rosike su zaštićene zakonom u sljedećim europskim državama: Njemačka,[40] Austrija, Švicarska,[41] Češka,[42] Finska, Madžarska, Francuska i Bugarska.[40] Trenutno je najveća prijetnja u Europi i Sjevernoj Americi uništenje biljnih staništa zbog realizacije infrastrukturnih projekata, kao što je isušivanje močvara radi poljoprivrede i sakupljanja treseta.[43] U mnogim regijama, to je dovelo do iskorjenjivanja nekih vrsta. Ponovno naseljavanje biljaka u ta područja težak je ili gotovo nemoguć zadatak, pošto su ekološke potrebe određene populacije blisko povezane s njihovom geografskom lokacijom. Zahvaljujući povećanoj zakonskoj zaštiti močvara, kao i koncentriranim naporom da se jedinke ponovno naturaliziraju u ta prebivališta, izbjegnuta je prijetnja preživljavanju tih biljaka, iako bi im ostao status ugroženosti.
Dušikovo gnojivo dokazano je imalo utjecaj na smanjenje broja ukupne populacije rosika.[44] Širenje urbanih područja u Južnoj Africi i Australiji vrši pritisak na ove i druge biljne i životinjske vrste.[45] Učinci klimatske promjene su nejasni: suha razdoblja mogla bi negativno utjecati na populaciju rosika, dok bi prvotno pozitivni odjek na vlažniju klimu mogao biti poništen natjecanjem s povećanim širenjem sphagnuma.[46]
Međunarodna udruga za zaštitu prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) stavlja različite vrste rosika u različite kategorije po statusu zaštite. Općenito ova biljka nije ugrožena. Vrsta Drosera burmanni, koja raste u Australiji, Bangladešu, Filipinima, Šri Lanci i drugdje, klasificirana je primjerice kao vrsta smanjena rizika.[47] Europska vrsta Drosera rotundifolia je podjednako kategorizirana, iako je regionalno izumrla u Luksemburgu.[48] S druge strane, pojedine manje vrste imaju puno ranjiviji status: afrička Drosera bequaertii, koja raste u Kongu, puno je ugroženija te je kategorizirana kao osjetljiva,[49] dok su vrste Drosera insolita i Drosera katangensis čak stavljene pod kritičko ugroženu kategoriju.[50]
Rosika se koristila u narodnoj medicini najmanje od 12. stoljeća, kada ju je talijanski liječnik iz Salernske škole Matthaeus Platearius opisao kao lijek za ublaživanje učinaka kašlja pod imenom herba sole. Razmjerno često je korištena kao lijek za kašalj u Njemačkoj i drugim dijelovima Europe. Preporučala se za suhi kašalj, bronhitis, hripavac, astmu i „bronhijalne grčeve”.[51] Suvremena istraživanja potvrđuju da rosika ima svojstva koja ublažavaju kašalj. Vrste D. montana i D. communis pokazale su najbolje rezultate protiv razmnožavanja bakterija, izuzev stanja pneumonije koja nije pokazala nikakvu promjenu kada je tretirana raznim vrstama rosika.[52]
Culbrechtova Materia Medica iz 1927. navodila je da su vrste D. rotundifolia, D. anglica i D.linearis korištene kao psihostimulansi i da su imale „sumnjivu učinkovitost” pri tretiranju bronhitisa, hripavca i tuberkuloze.[53] Istraživanja su pokazala da ekstrakti Drosere peltate imaju snažne antibakterijske učinke protiv oralnih bakterija, te da bi se mogla koristiti za tretman karijesa i paradentoze.[54]
Medicinski pripravci rade se od korijena, cvijeta i kapsula biljka. Pošto su sve autothone rosike zaštićene u velikim dijelovima Europe i Sjeverne Amerike, ekstrakti se obično pripremaju od uzgajanih, brzorastućih rosika (osobito D. rotundifolia, D. intermedia, D. anglica, D. ramentacea i D. madagascariensis) uvezenih iz Madagaskara, Španjolske, Francuske, Finske i Baltika.[40]
Zbog mesožderskih obilježja i egzotičnih ljepota njihovih sjajećih klopki, rosike su postale omiljena ukrasna biljka. Ipak, okruženje za većinu vrsta relativno je složeno, pa ga je teško ostvariti u umjetnim uvjetima što čini većinu vrsta je komercijalno nedostupnima. Međutim, nekoliko se osjetljivih vrsta našlo na prodaji zajedno s venerinom muholovkom: među njima su D. capensis, D. aliciae i D. spatulata.[55]
Zahtjevi uzgoja iznimno su raznoliki ovisno o vrsti. Općenito, rosike zahtijevaju visoku vlažnost, koja se postiže uglavnom stalnim prskanjem ili mokrim tlom. Većina vrsta zahtijeva da ta voda bude čista, pošto bi hranjive tvari, soli ili minerali u vodi mogli ugroziti njihov rast kada dospiju u tlo. Većinom se uzgaja u kombinaciji sa živom ili mrtvom mahovinom, pijeskom te se polijeva destiliranom ili vodom povratne osmoze ili kišnicom. Voda iz slavine sadrži previše minerala, mekana voda previše kalcija ili klora a flaširana voda soli, što je štetno za rosiku.[56]
Biljni lijepak rosike sadrži iznimna elastična svojstva, zbog čega je postao predmetom istraživanja biomaterijala. U jednom istraživanju biljni lijepak tri vrste (D. binata, D. capensis i D. spatulata) analiziran je za postojanje nanovlakana i nanočestica.[57] Istraživači su koristili mikroskop atomskih sila, mikroskop prijenosa elektrona i spektroskopiju energetskog raspršivanja rendgenskih zraka kako bi promatrali mrežu nanovlakana i nanočestica raznih veličina u biljnom lijepku. Identificiran je i ključni sadržaj bioloških soli: kalcij, magnezij i klor.[57] Smatra se da ove nanočestice povećavaju viskoznost i ljepljivost biljnih lijepaka, čime povećavaju učinkovitost klopke. Kada se osuši, ovaj biljni lijepak pogodan je supstrat za spajanje živih stanica. Ovo ima važne implikacije za inženjering tkiva, osobito zbog elastičnog svojstva ljepila. Obloga sačinjena od tih dijelova prilikom kirurškog usađivanja (npr. zamjena kuka ili transplantacija organa) drastično poboljšava stopu oporavka i smanjuje potencijal odbacivanja tkiva, jer se živo tkivo učinkovito zalijepi i prirodno raste u tijelu. Autori studije sugeriraju široku uporabu biljnih lijepaka rosike, među njima je tretman rana, regenerativna medicina ili povećanje učinkovitosti sintetičkih ljepila.[57] Pošto se isti može rastegnuti i do skoro 1 000 000 puta više od svoje prvotne veličine, mogao biti biti iznimno učinkovit i isplativ izvor biomaterijala.
Lukovica rosika koje rastu u Australiji smatraju se delikatesom kod australskih Aboridžina.[58] Dio ih se koristi za bojenje tkanina,[59] a D. rotundifolia se koristila za stvaranje ljubičaste i žute boje u Škotskoj.[60] Liker od rosike koristi se od 14. stoljeća i proizvodi se od svježih listova vrsta D. capensis, D. spatulata i D. rotundifolia.
U rosikama su otkrivene kemijske tvari s potencijalnim biološkim učincima, među kojima su flavonoidi (kemferol, miricetin, kvercetin, hiperozid),[61] kinon (plumbagin,[62] hidroplumbagin glukozid[63] i rosolizid (7-metil-hidrojuglon-4-glukozid)[64]] i druge tvari poput karotenoida, biljnih kiselina (maslačna kiselina, limunska kiselina, mravlja kiselina, galna kiselina, propionska kiselina), smola, tanina i askorbinske kiseline (vitamin C).
|isbn=
: length (pomoć). OCLC 15111788CS1 održavanje: ref=harv (link)
|journal=
(pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)|ďoi=
(pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.