Ruđer Bošković
hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar, pjesnik i filozof / From Wikipedia, the free encyclopedia
Ruđer Bošković, S.J. ili punim imenom Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), bio je hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar, pjesnik i filozof; isusovac. Nobelovac i fizičar Werner Heisenberg nazvao ga je hrvatskim Leibnizom,[1] engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena ("one of the great intellectual figures of all ages"), a njegovu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je "najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut".[2] Školovanje je započeo u Dubrovniku u Collegium Ragusinum, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao je retoriku (od 1727. – 1729.), filozofiju (od 1729. – 1732.) i teologiju (od 1738. do 1741.). Kao student teologije počeo je (1740.) predavati matematiku u Collegium Romanum. Za svećenika je zaređen 1744. godine i preuzima katedru matematike do 1760. godine.
Ruđer Josip Bošković, S.J. | |
Portret Ruđera Boškovića, (Robert Edge Pine, London, 1760.). | |
Rođenje | 18. svibnja 1711. Dubrovnik, Hrvatska |
---|---|
Smrt | 13. veljače 1787. Milano, Italija |
Prebivalište | Milano |
Državljanstvo | Dubrovačka Republika |
Narodnost | Hrvat |
Polje | Fizika, astronomija Matematika, diplomacija Poezija |
Institucija | Astronomski opservatorij Brera Sveučilište u Paviji |
Alma mater | Papinsko sveučilište Gregoriana |
Poznat po | Prethodnik atomske teorije, Osnivač zvjezdarnice u Breri |
Portal o životopisima |
Godine 1735. počinje proučavati Newtonova djela, a već 1736. godine objavljuje rasprave. Utemeljio je egzaktni znanstveni pristup rješavanju statičkih pitanja u graditeljstvu rješavajući statičke probleme sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču). U razdoblju od 1751. do 1782. godine bavio se i hidrotehničkim poslovima. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za kuglasti oblik Zemlje – lat. De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739.; Rasprava o obliku Zemlje – lat. Dissertatio de telluris figura, 1739.) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – lat. De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741.). Za riješavanje tih problema, trebao je, uz teorijska istraživanja, provesti mjerenja meridijanskih stupnjeva na različnim mjestima Zemlje. Papa Benedikt XIV. povjerio mu je da, zajedno s isusovcem Christopherom Maireom, u Papinskoj državi obavi mjerenja meridijanskih stupnjeva između Rima i Riminija i izradu zemljopisne karte Papinske države. To je bila prva Boškovićeva znanstvena (geodetsko-kartografska) ekspedicija (od 1750. do 1752. godine). Morao je poboljšati postojeće mjerne instrumente ili konstruirati nove. Rezultate mjerenja i opažanja objavio je pod naslovom O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi… (lat. De litteraria expeditione per Pontificiam…, 1755.). Uz djelo se nalazio zemljovid Papinske države Nova zemljopisna karta Crkvene države (lat. Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico, 1755.), koji je na temelju zajedničkih podataka izradio Christopher Maire. Zbog novih ideja u geoznanostima taj je rad utjecao na kasniju kartografiju. Na Boškovićev poticaj provedena su geodetska mjerenja u Austriji, Ugarskoj, Pijemontu i Pennsylvaniji (SAD).
Zbog uspješnosti u rješavanju spora oko pograničnih voda između grada-republike Lucce i Toskanskoga vojvodstva, Lucca je Boškovića proglasila plemićem (1757.). Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (lat. Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.; hrvatski prijevod 1974.). Zbog kritike njegovih znanstvenih nazora, putovao je po europskim znanstvenim središtima od Pariza i Londona preko Carigrada i Varšave do Rima i Pavije (od 1759. do 1763. godine). Kraljevskom društvu (eng. Royal Society) posvetio je spjev u latinskim stihovima O pomrčinama Sunca i Mjeseca (lat. De Solis ac Lunae defectibus, 1760.; francuski prijevod 1779.) u kojem iznosi teoriju pomrčine. Godine 1761. izabran je za člana Kraljevskog društva. Na poticaj tog društva otišao je u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca (Venerin prijelaz). Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje. Poricao je tada prihvaćenu tezu da se ruševine Troje nalaze na maloazijskoj obali nasuprot otoku Tenedu tvrdeći da su one dublje u unutrašnjosti, a to su poslije potvrdila iskapanja H. Schliemanna. O tome je napisao djelo Izvješće o ruševinama Troje… (tal. Relazione delle rovine di Troja…, 1784.). Putovanje od Carigrada do Poljske opisao je u dnevniku Dnevnik putovanja iz Carigrada… (tal. Giornale di un viaggio da Constantinopoli…, 1784.).
Nakon povratka u Italiju izabran je za profesora matematike na Sveučilištu u Paviji (1763.). Povjerene su mu i pripreme za osnutak zvjezdarnice u Breri kraj Milana. Usporedno s tim poslovima preuzeo je katedru za optiku i astronomiju u Milanu. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773.), Bošković se, na poziv prijatelja, 1774. godine preselio u Pariz, primio francusko državljanstvo i bio imenovan upraviteljem optike za mornaricu (trebao je usavršiti teoriju akromatskih dalekozora i olakšati njihovu primjenu). U Parizu je dovršio radove iz optike i astronomije, a zbog lošeg zdravlja 1782. godine dobio je dvogodišnji dopust (produživan do 1787. godine) kako bi tekstove pripremio za tisak. U Bassanu su mu izašla djela u pet svezaka pod nazivom Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (lat. Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, 1785.). Zbog naporna rada na redigiranju tekstova zdravlje mu se jako pogoršalo. Umro je od upale pluća u Milanu, gdje je pokopan u crkvi Santa Maria Podone. Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni grad za koji je obavljao diplomatske poslove, a u njega se je od odlaska vratio samo jedanput (1747.). Poznat je i kao pisac prigodnih latinskih stihova i bio je članom rimskog literarnog društva Arcadije.[3] Po njemu je nazvana dubrovačka zračna luka i Mjesečev krater Boscovich.