Christian Wolff

Christian Wolff (Breslau, 24. januara 1679. – Halle an der Saale, 9. aprila 1754.) bio je njemački filozof i pravnik. Predavao na Univerzitetu u Halleu od 1706. do 1723. i od 1740. do 1754. i na Univerzitetu u Marburgu od 1723. do 1740. Pod utjecajem Leibnizova determinizma i prirodnih znanosti koje je studirao, izrastao u jednoga od najznačajnijih predstavnika racionalizma i prosvjetiteljstva u njemačkim zemljama.^[1]

Christian Wolff
filozofija 18. vijeka
Zapadna filozofija
Biografske informacije
Rođenje	(1679-01-24)24. 1. 1679. Breslau, Kraljevina Češka
Smrt	9. aprila 1754. (dob: 75) Halle an der Saale, Kraljevina Pruska
Filozofija
Škola/Tradicija	racionalizam prosvjetiteljstov
Glavni interesi	metafizika, epistemologija, matematika, logika
Inspiracija
Od Sokrat, Aristotel, Neokonfucijanizam, René Descartes, Baruch Spinoza, Gottfried Leibniz
Na Alexander Baumgarten, Immanuel Kant, Johann W. Goethe, Søren Kierkegaard

Biografija

Wolff je bio najistaknutiji njemački filozof u razdoblju između Leibniza i Kanta. Njegov rad pokriva gotovo svaki aspekt filozofske doktrine njegova vremena, izložen i objašnjen njegovom matematičkom demonstrativno-deduktivnom metodom koja vjerojatno predstavlja vrhunac prosvjetiteljske racionalnosti na njemačkom prostoru.

Rođen je u Breslaû, u Šleskoj, tada pod habsburškom Kraljevinom Češkom, u skromnoj porodici. Bio je sin pivara i od malih nogu bio je predodređen za teologiju. Isticao se svojom preranošću, žarko se posvetivši proučavanju znanosti tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja na gimnaziji sv. Marije Magdalene u Breslaû. Studirao je matematiku i fiziku na univerzitetima u Jeni i Leipzigu, a ubrzo je dodao i filozofiju. U Leipzigu se upoznao s filozofijom Descartesa i došao u kontakt s Leibnizom, koji mu je 1706. godine osigurao katedru matematike i fizike na Univerzitetu u Halleu u Pruskoj. Ubrzo je proširio svoje poučavanje na filozofiju i postigao izniman uspjeh među svojim slušateljima. Razlog tog uspjeha bio je vrlo jasan racionalizam koji je tvrdio da deduktivno dokazuje čak i istine vjere. Ta je tvrdnja uznemirila Wolffove pijetističke kolege, Frankea i Langea, koji su 1723. godine protiv njega ishodili reskript kraljevog narednika kojim se filozofu optuženom za ateizam i širenje opasnih ideja – posebno zbog njegove hvale konfucijanskog odnosno neo-konfucijanskog morala – naređuje da napusti Prusku u roku od četrdeset osam sati pod kaznom vješala.

Wolff je brzo pobjegao iz Hallea i pronašao utočište u Marburgu u Hessenu, gdje je dobio prestižne položaje i nastavio svoju filozofsku i znanstvenu aktivnost bez vjerskog uplitanja koje je pretrpio u Pruskoj. Hesenski langraf Karl od Hessen i Kassela^[a] primio ga je sa svim znakovima odlikovanja, a okolnosti njegovog protjerivanja privukle su opću pozornost na njegovu filozofiju. Ipak, pruska vlada ga je dugo vremena zabranjivala i vršila vanjski pritisak. Cijeli njegov rad bio je službeno zabranjen na nekim pruskim univerzitetima, gdje je bilo zabranjeno i citirati njegova djela.

U svojem najvažnijem filozofskom djelu "Philosophia Prima sive Ontologia" (1730) dao je sistematsku ontologiju koja slijedi skolastičke smjerove ujedinjujući elemente Leibnizova i Descartesova sustava.^[1] Sve racionalne forme pokušao je potvrditi empirijskom zbiljom u strogim i jasnim dokazima. Svi predmeti moraju biti promatrani sa stajališta vječnih istina, i sa stajališta slučajnih istina; za svako područje zbilje postoji spoznaja s pomoću pojmova i spoznaja s pomoću činjenica, odnosno apriorna znanost iz razuma i aposteriorna znanost iz opažaja.^[1]

Wolff je uveo njemački kao jezik školovanja i istraživanja, iako je često pisao i na latinskom, kako bi ga međunarodni znanstvenici čitali i razumjeli. Bio je, između ostalog, osnivač ekonomije i javne uprave kao akademskih disciplina. U ta dva područja imao je poseban interes, pružajući savjete o praktičnim pitanjima poput vlade i zalažući se za profesionalnu prirodu univerzitetskog obrazovanja. Iako je u biti bio kontinentalni europski mislilac, i po formi i po sadržaju, kaže se da je njegov rad imao snažan utjecaj na Američku deklaraciju o neovisnosti iz 1776. Pisao je i o matematici, logici, ekonomiji i drugim disciplinama. Volio je muziku. Tvrdio je da se estetski sud, uključujući i muzički sud, može uokviriti racionalnim i univerzalnim principima, ideja koja se u to vrijeme činila bizarnom, ali je anticipirala promišljanja o estetici 18. stoljeća.

Dana 31. maja 1740. pruski kralj Friedrich Wilhelm^[b] je umro, a jedan od prvih postupaka njegovog sina i nasljednika, Friedricha Velikog, bio je pridobiti Christiana Wolffa za Prusku akademiju. Wolff je odbio, ali je 10. septembra 1740. prihvatio imenovanje u Halleu. Njegov ulazak u grad 6. decembra 1740. poprimio je karakter trijumfalne povorke. Godine 1743. postao je kancelar univerziteta, a 1745. primio je titulu "Freiherra" (barona) od izbornog kneza Bavarske.

Kada je Wolff umro 9. aprila 1754., bio je vrlo bogat čovjek, gotovo u potpunosti zahvaljujući prihodima od predavanja, plaća i autorskih honorara. Također je bio član mnogih akademija. Njegova škola – Wolffijanci – bila je prva škola u filozofskom smislu koja je povezana s njemačkim filozofom. Dominirala je Njemačkom sve do pojave kantovskog učenja. Wolff je bio oženjen i imao je nekoliko djece.

Misao

Wolffova misao karakterizira se kao svojevrsna sinteza filozofske misli svog vremena, sistematizirane i racionalizirane u pretežno Leibnizovoj perspektivi.

Prema Wolffu, filozofija je znanost, shvaćena kao znanost o mogućem: ali samo ono što je mislivo je moguće, dok svaka istina činjenice, slijedeći Leibnizovu distinkciju, mora se vratiti unutar istina razuma. Prethodna operacija je temelj rigorozne logike, koja mora biti utemeljena na načelu neproturječnosti i na silogizmu, kao rigoroznoj i deduktivnoj metodi. S obzirom na ovaj logički temelj, filozofija se dijeli na teorijsku i praktičnu. Među njegovim sljedbenicima, bio je filozof i matematičar Johann Nicolaus Frobes.

Teorijska filozofija

Teorijsku filozofiju prije svega čini ontologija kao opća metafizika, koja se za Wolffa podudara s onom Aristotela i skolastike. Postavlja se kao prethodna razlika između triju posebnih metafizika o duši, svijetu i o Bogu: racionalne psihologije, racionalne kozmologije i racionalne teologije. Te tri znanosti nazivaju se racionalnima jer nisu ni empirijske ni ovisne o objavi.

Nastavljajući Leibnizovu monadologiju, Wolff tumači svijet kao automatski sat koji je Bog definitivno i nepovratno postavio u činu stvaranja, na temelju kriterija nužnosti koji trajno određuje odnos između monada. Prema toj nužnosti, odnosno unaprijed utvrđenoj harmoniji koju je predložio Leibniz, odvija se i odnos između duše i tijela.

Praktična filozofija

Što se tiče praktične filozofije, Wolff temelji svoju etiku na sokratovskom intelektualizmu: volja može željeti samo dobro tamo gdje ga poznaje, a moralni ideal je ideal savršenstva.

U ekonomskom području, Wolff je osporavao liberalizam i zagovarao državnu intervenciju prema perspektivi prosvijećenog despotizma.

U Kritici praktičnog uma, Kant je kritizirao Wolffovu etiku savršenstva, primjećujući da savršenstvo ne može biti princip morala jer se može definirati samo sposobnošću slijeđenja određenih izvanjskih i ekstrinzičnih ciljeva čovjeku, koji ih ne može spoznati kao stvari po sebi. Nadalje, savršenstvo je prazan pojam jer nitko ne zna što je to.

Djela

Wolffova najvažnija djela su sljedeća:

• Anfangsgründe aller mathematischen Wissenschaften, 1710.
• Vernünftige Gedanken von den Kräften des menschlichen Verstandes, 1712.
• Vern. Ged. von Gott, der Welt und der Seele des Menschen, auch allen Dingen überhaupt, 1719.
• Vern. Ged. von der Menschen Thun und Lassen, 1720.
• Vern. Ged. von dem gesellschaftlichen Leben der Menschen, 1721.
• Vern. Ged. von den Wirkungen der Natur, 1723.
• Vern. Ged. von den Absichten der natürlichen Dinge, 1724.
• Vern. Ged. von dem Gebrauche der Theile in Menschen, Thieren und Pflanzen, 1725.
• Philosophia rationalis, sive Logica, 1728.
• Philosophia prima, sive Ontologia, 1730.
• Cosmologia generalis, 1731.
• Psychologia empirica, 1732.
• Psychologia rationalis, 1734.
• Theologia naturalis, 1736/37.
• Kleine philosophische Schriften, 1736/40.
• Philosophia practica universalis, 1738/39.
• Jus naturæ, 1740/48.
• Elementa matheseos universae, 1746.
• Jus gentium, 1749.
• Institutiones juris naturæ et gentium, 1750.
• Philosophia moralis, sive Ethica, 1750/53.

• Tri najstarije Wolffove biografije (Friedrich Christian Baumeister, Johann Christoph Gottsched i Heinrich Wuttke) ponovno je tiskao Hans Werner Arndt, Christian Wolff. Biographie, Hildesheim, Georg Olms, 1980.

Moderno izdanje poznatog govora („Halleov govor“) o kineskoj filozofiji glasi:

• Oratio de Sinarum philosophia practica / Rede über die praktische Philosophie der Chinesen, Michael Albrecht (ed.), Hamburg: Meiner, 1985.

Povezano

• Historija filozofije

Napomene

1. Karl I (Kassel, 3. augusta 1654. – 23. marta 1730.), Landgraf od Hessena i Kassela od 21. novembra 1670. do 23. marta 1730.
2. Friedrich Wilhelm I. od Hohenzollerna (1688 – 31 May 1740)), kralj Pruske i izbornik iz Brandenburga, vladao od 1713. do 1740.