Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (skrać. HAZU; 1866–1941. i 1947–91. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, skrać. JAZU), najviša kulturna i znanstvena institucija u Hrvatskoj.

Sjedište HAZU u Zagrebu

Historija

Osnovana je u Zagrebu godine 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (lat. Academia scientiarium et artium Slavorum meridionalium). Glavne zasluge za njezino osnivanje ima biskup i dobrotvor Josip Juraj Strossmayer, vodeći zagovornik visokog obrazovanja u ono doba. On je 10. prosinca 1860. prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog od 50.000 forinti nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo su slijedili i drugi. Strossmayerov prijedlog o osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti jednoglasno je prihvaćen u Hrvatskom saboru 1861. godine. Odmah je izabran odbor za izrađivanje statuta i sve je u obliku zakonskog prijedloga poslano kralju u Beč da odobri. Odobrenje je stiglo tek 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja u pravilniku Akademije. Sabor je promjene izvršio 1865., a kralj u Beču je poslao odobrenje 1866. godine. Odmah zatim potvrdio je i prvih 14 pravih članova Akademije. Pravilnik Akademije ostao je nepromijenjen do osnutka Nezavisne države Hrvatske 1941. godine. Tada je i njezin naziv Jugoslavenska promijenjen u Hrvatska. Nakon završetka Drugog svjetskog rata naziv Jugoslavenska je vraćen i zadržan sve do 1991. godine, kada je ponovno zamijenjen sadašnjim nazivom.

Kritike

• HAZU nailazi na ozbiljnu kritiku u hrvatskoj javnosti. Jedan dio kritike 2010. i 2014. godine odnosi se na Akademijino neodgovorno i čak protuzakonito poslovanje državnim novcem koji obilno prima iz proračuna.^[1][2]
• Drugi dio kritike upućen je znanstvenoj razini aktivnosti HAZU. Npr. u razdoblju od 2005. do 2007. godine Razred za filološke znanosti HAZU sastavio je nekoliko izjava za javnost o jeziku i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj koje je prihvatilo čitavo predsjedništvo HAZU, da bi potom bile objavljene u medijima. Te izjave su naišle na veliku kritiku. Zamjereno im je da

akademici iznose neznanstvene tvrdnje o jeziku, povijesti, naciji i kulturi. Iako je najmanje pola stoljeća dobro poznato da takve tvrdnje nisu točne, i njihova osporenost je odavno ugrađena u visokoškolsko obrazovanje zapadnoevropskih zemalja, hrvatski akademici čine sve kako bi domaću sredinu izolirali od zapadnoevropskih znanstvenih standarda i kako bi joj uskratili pristup znanju. Sprečavaju dotok informacija, nastoje da se čuje samo njihova riječ, režu svaku mogućnost drukčijeg pristupa temi jezika, povijesti i nacije. Traže da njihovi tekstovi, koji služe ujednačavanju mišljenja, bespogovorno dobiju status pjesmice koju će napamet naučiti i ponavljati svi članovi nacije.^[3]

– Snježana Kordić o izjavama HAZU

Nadalje, o izjavi ʻPoložaj hrvatskoga u europskim integracijama’ utvrđeno je da „čitav tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, a cilj mu je praviti neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Evropi i jačati nacionalizam.“^[4][5] O drugoj izjavi objavljenoj pod naslovom ʻIzjava o položaju hrvatskog jezika’ analiza je pokazala da „izjava sadrži brojne netočne tvrdnje i neosnovano zastrašivanje“,^[6] te da „iz izjave HAZU vidi se da ta institucija ne zastupa znanost i da ne primjenjuje kriterije znanosti o jeziku. Ona zastupa politiku, i to najgori oblik nacionalističke politike - šovinizam. Pritom se ne može reći da joj takvu politiku netko nameće, nego HAZU predstavlja njezin izvor“.^[6] Unatoč velikim pritiscima iz HAZU, jedini filološki časopis u kojem je bilo moguće objavljivati te kritike odbio je zahtjev za stopiranje publiciranja takvih tekstova.^[7] Da je HAZU kontinuirano desetljećima zastupnik ekstremnog nacionalizma u hrvatskom društvu vidi se i iz teksta HAZU iz 2022. "Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju".^[8]

I izjave kojima se HAZU 2014. izjašnjava o ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj su svojom nestručnošću i laičkim pristupom problemu navele niz javnih osoba da se upitaju za svrhu postojanja HAZU i da traže ukidanje financiranja HAZU iz državnog proračuna.^[9]

• Treći tip kritike koji se upućuje HAZU je da se kod primanja novih članova i kod vlastitih aktivnosti rukovodi političkim preferencama, a ne znanstvenim ili umjetničkim kriterijima.^{[2][10][11][12][13]} Npr. u medijima je posebno odjeknulo što 2006. HAZU nije primila za člana biologa Miroslava Radmana, koji je član Francuske akademije znanosti. Odluka HAZU ocjenjivana je kao zadržavanje politički motiviranog diktata prosjeka.^[14] Jednak slučaj je kada 2010. godine Ivan Đikić, hrvatski znanstvenik koji radi na Goetheovom Sveučilištu u Frankfurtu i član je Njemačke akademije znanosti Leopoldina, nije primljen u HAZU premda je više citiran u svijetu nego cijeli medicinski razred HAZU od 18 članova.^[15][16] U vezi primanja novih članova, iako niz godina u Hrvatskoj čak ćešće doktoriraju žene naspram muškaraca,^[17] prigovara se da za HAZU "žene su manje vrijedne, pa ih je u članstvu HAZU-a, logično, deset puta manje nego muškaraca".^[17]

Predsjednici ustanove

Predsjednici JAZU od 1866. do 1941.

• Franjo Rački (1866–1886)
• Pavao Muhić (1887–1890)
• Josip Torbar (1890–1900)
• Tadija Smičiklas (1900–1914)
• Tomislav Maretić (1915–1918)
• Vladimir Mažuranić (1918–1921)
• Gustav Janaček (1921–1924)
• Gavro Manojlović (1924–1933)
• Albert Bazala (1933–1941)

Predsjednik HAZU od 1942. do 1946.

• Tomo Matić (1942–1945) (de jure 1946)

Predsjednici JAZU od 1947. do 1991.

• Andrija Štampar (1947–1958)
• Grga Novak (1958–1978)
• Jakov Sirotković (1978–1991)

Predsjednici HAZU od 1991.

• Ivan Supek (1991–1997)
• Ivo Padovan (1997–2004)
• Milan Moguš (2004–2010)
• Zvonko Kusić (od 2011)