Snježana Kordić

Snježana Kordić (Osijek, 29. listopada 1964.), hrvatska lingvistkinja. Najpoznatija je po kapitalnom djelu Jezik i nacionalizam (2010.)^[1] u kojem govori o političkoj diobi srpskohrvatskog jezika.

Kratke činjenice Rođenje, Prebivalište ...

Snježana Kordić
Snježana Kordić 2010. s knjigom Jezik i nacionalizam
Rođenje	29. oktobra 1964. (1964-10-29) (dob: 60) Osijek, SR Hrvatska, SFRJ
Prebivalište	Zagreb
Nacionalnost	Hrvatica
Državljanstvo	hrvatsko
Obrazovanje	dr. sc. habil.
Alma mater	Univerzitet u Osijeku Univerzitet u Zagrebu Univerzitet u Münsteru
Zanimanje	lingvistkinja
Godine aktivnosti	1990.–
Poslodavac	Sveučilište u Osijeku Sveučilište u Zagrebu Ruhr-Universität Bochum Westfälische Wilhelms-Universität Münster Humboldt-Universität zu Berlin Johann Wolfgang Goethe-Universität Frankfurt
Poznat/a po	knjigama Jezik i nacionalizam (2010), Riječi na granici punoznačnosti (2002), Relativna rečenica (1995)
Sajt snjezana-kordic.from.hr

Publicirala je mnoge znanstvene radove iz područja gramatike, sintakse, lingvistike teksta, pragmatike, semantike, diskurs analize, korpusne lingvistike, kvantitativne lingvistike, leksikologije, sociolingvistike, jezične politike, standardologije. Unutar sistemske lingvistike poseban doprinos dala je u istraživanju relativnih ili odnosnih rečenica, zamjenica u ulozi anafore, katafore i deikse, zatim u istraživanju veznika, priloga, prezentativa, germanizama, modalnih glagola, egzistencijalnih glagola i sintaktičkih razlika između funkcionalnih stilova jezika. Ali šire je poznata kao kritičar jezičnog purizma u kroatistici.^[2] Pored toga pisala je i o povijesti nastanka nacija, o konstrukcijskom karakteru nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, te o proširenim mitovima vezanim za jezik.

Remove ads

Biografija

Diplomirala^[3] je 1988. na Osječkom sveučilištu hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti,^[4] a 1990. radila je tamo kao istraživač-pripravnik iz područja lingvističke kroatistike.^[5] 1991. prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je primljena za sveučilišnog asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku.^[6] Istovremeno je na Zagrebačkom sveučilištu predavala i na Odsjeku za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti.^[7] Nakon što je završila postdiplomski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala^[8] 1992. te obranila disertaciju^[9] 1993.,^[10] ponuđeno joj je da u Njemačkoj nastavi sveučilišni rad.^[11] Tamo je stekla status habilitiranog^[12] znanstvenika (iznaddoktorski stupanj) 2002. godine.^[13] Predavala je petnaestak godina kao znanstveni suradnik, docent i profesor na sveučilištima u Bochumu, Münsteru, Berlinu i Frankfurtu na Majni.^[14]

Sudjelovala je na nizu simpozija, konferencija i kongresa u svijetu. Objavila je stopedeset^[15]^[16] lingvističkih publikacija, znatan dio njih u inozemstvu. Knjige koje je napisala dobile su brojne recenzije u filološkim časopisima raznih zemalja, npr. u Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj, Kanadi, Japanu, Poljskoj, Francuskoj, Bugarskoj, Italiji, Novom Zelandu, Češkoj, Nizozemskoj, Sloveniji, Velikoj Britaniji, Australiji itd.^[17] Stoga strani slavisti konstatiraju da „je Snježana Kordić internacionalno sigurno najpoznatiji hrvatski lingvist「.^[18] Sve njene knjige prevedene su na velike jezike: engleski, njemački ili španjolski. Već i prije prevođenja njena prva knjiga Relativna rečenica (iz 1995.) dobila je više pozitivnih prikaza u znanstvenim časopisima širom svijeta nego bilo koja druga lingvistička knjiga dotad objavljena u Hrvatskoj.^[7]^[19] A naredna njena knjiga objavljena u Zagrebu 2002. Riječi na granici punoznačnosti još je po broju stranih prikaza nadmašila prethodnu.^[20]

Zalažući se za opstanak temeljnih znanstvenih principa u lingvistici u Hrvatskoj, pokrenula je 2001. u zagrebačkom časopisu Republika jednu diskusiju^[21] kako bi u formi dijaloga s najistaknutijim predstavnicima kroatistike potaknula na suočavanje s nagomilanim kontradikcijama u kroatistici. Diskusija se 2003. seli u novopokrenuti zagrebački časopis Književna republika^[22]^[23] i traje gotovo deset godina.^[24] Igor Mandić tu diskusiju ocjenjuje da je „najdulja, najtemeljitija i najbritkija polemika vođena u hrvatskoj kulturi 21. stoljeća「.^[25] U disertaciji hrvatske lingvistice Mie Mader Skender u nekoliko poglavlja se detaljno analizira ta polemika i među ostalim zapaža: „Ponekad polemika nije bila baš znanstvena, ili je čak prešla granice dobrog ukusa kad je postala osobna (uvijek usmjerena protiv Snježane Kordić)「.^[26] Temeljiti odgovori koje je Kordić davala svakom od brojnih supolemičara kroatista doveli su do njihovog odustajanja od daljnjeg diskutiranja.^[27] A iz redova njihovih pristalica javno je izraženo nezadovoljstvo što ih urednik Književne republike poziva da nastave „cimajući po Zagrebu za rukav hrvatske jezikoslovce da uđu u polemiku s njom「.^[28] Sam urednik obrazlaže kasnije zašto je objavljivao odgovore Snježane Kordić unatoč pritiscima koji su mu dolazili s raznih strana:

Silno mi se sviđala njezina hrabrost, spremnost da se uhvati u koštac s najvećim autoritetima hrvatske lingvistike; briljantan je bio način kako ih je u polemikama hvatala u kontradikcijama; osim toga njezini su članci uvijek bili izvanredno teorijski lingvistički potkovani, poduprti mnoštvom citata iz recentne strane lingvistike. Osobito njezine analize odnosa nacije, nacionalnog identiteta i jezika držim doista sjajnima. Naposljetku, kakav bih ja to bio urednik koji autoricu koja izaziva pozornost, makar i iritirajući dio javnosti, izbacuje s popisa suradnika?! Obično sam svojim kritičarima odgovarao kako je Snježana Kordić štuka koja lijene šarane hrvatske lingvistike natjeruje da plivaju.^[29]
– urednik o prilozima Snježane Kordić

Preko petsto stranica^[30]^[31] autoričinih priloga u okviru te maratonske diskusije s brojnim filolozima bilo je svojevrsna priprema za knjigu Jezik i nacionalizam, koju je objavila 2010. kod zagrebačkog izdavača Durieux u uglednoj seriji Rotulus Universitas: „Direktor Durieuxa Dražen Tončić otkriva nevjerojatnu činjenicu – nikada nismo očekivali neku ludnicu od prodaje, kaže Tončić, dodajući da im se ipak i to dogodilo u slučaju knjige ,Jezik i nacionalizamʻ lingvistice Snježana Kordić, vjerojatno zato što se oko te knjige podigla velika prašina「.^[32] Smatra se da je riječ o „najčitanijoj lingvističkoj knjizi otkako postoji Hrvatska država「.^[33] Povodom knjige autorica je dala u medijima preko šesdeset intervjua.^[34]^[35]^[36] Razni ljudi od pera također su se oglasili: „Snježana Kordić napisala je – ne želim pretjerivati, ali tvrdim – jednu od najznačajnijih knjiga što je na ovim prostorima objavljena u posljednjih deset godina – rekao je, među ostalim, Teofil Pančić「.^[37] Ta revolucionarna knjiga,^[38] koja je izazvala „velik interes šire kulturne javnosti「,^[39] naišla je i na veliku podršku u intelektualnim krugovima u Hrvatskoj i među lingvistima širom svijeta.^[40]^[41] Njena knjiga je nekoliko godina kasnije bila osnova za Deklaraciju o zajedničkom jeziku.^[42]^[43]

U lingvističkim leksikonima se policentrični standardni jezik definira kao "jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati samostalne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)"

(Gluck 2000, 535 str.)

Iz definicije se vidi da je svaki policentrični jezik standardni jezik, da su njegove varijante standardne, da su vezane za nacije i da između varijanata postoje razlike, ali ne tolike da bi se moglo govoriti o različitim jezicima.

Ključni citat iz njezine knjige Jezik i nacionalizam (str. 77) koji je ispisan kao eksponat na zidu Galerije na katu KIC-a u Zagrebu 2022. na izložbi o Snježani Kordić i njenom djelu (kustos i umjetničko vodstvo izložbe: Emil Matešić).^[44]^[45]

U svojim predavanjima,^[46]^[47]^[48]^[49] naučnim člancima i „u svojoj maestralnoj knjizi ,Jezik i nacionalizamʻ「,^[50] Snježana Kordić argumentovano^[51] dokazuje da je srpskohrvatski,^[52] poput engleskog^[53] ili španskog,^[54] jedan policentrični jezik,^[55]^[56] koji je trenutačno veštački podeljen,^[57] usled preovlađujuće politike nacionalizma:

Kad nekoliko naroda ili država govori zajedničkim jezikom, lingvisti ne nabrajaju u nazivu jezika sve te narode jer bi to bio predugačak naziv... U našem slučaju lingvisti su uveli u 19. stoljeću dvodijelni naziv, i današnji lingvisti su ga naslijedili kao što su današnji kemičari naslijedili nazive u kemiji, ili kao što su američki lingvisti naslijedili naziv za njihov jezik. Dvodijelnim modelom naziva imenuju se rubovi jezika, a središnju zonu i nije nužno imenovati kad se znaju rubovi. To je isto kao i kod naziva indoevropski, imenovani su rubovi, a središnja zona armenski i perzijski nisu. Moram istaknuti da svi ti nazivi obavezuju samo lingviste, a ne i obične ljude, oni mogu zvati jezik kako god žele, a i ne moraju ga nikako zvati.^[58]
– Snježana Kordić o imenu jezika