The Velvet Underground

The Velvet Underground bili su njujorkški rock sastav, poznat šesdesetih godina prošlog vijeka po svom psihodeličnom rocku i kontraverznim mračnim tekstovima.

The Velvet Underground
Sastav snimljen 1968.
Period aktivnosti	1964. - 1971., 1993.
Mjesto osnivanja	New York,  SAD
Žanr	rock
Instrumenti	gitare - klavijature, bubnjevi, vokali
Diskografska kuća	Verve, Atlantic, Polydor, MGM, Mercury, Cotillion
Bivši članovi	Lou Reed, John Cale, Sterling Morrison, Maureen Tucker, Nico, Angus MacLise, Doug Yule, Walter Powers, Willie Alexander
Službene stranice	www.velvetundergroundmusic

Za razliku od muzike optimističkog hipijevskog San Francisca, muzika i tekstovi Velvet Undergrounda bili su pesimistički, nihilistički i subverzivni, kombinacija onog što će deset godina kasnije biti nazvano - punk.^[1]

Zbog njihovog očiglednog utjecaja na rock muziku - 1996. uvršteni su u Rock and Roll Hall of Fame.^[2]

Velvet Underground nisu bili baš previše komercijalno uspješni, jer su im samo dva albuma (od četiri studijska) The Velvet Underground & Nico i White Light/White Heat uspjela ući na Billboard top 200, ali su za svoje fanove i muzičke kritičare ostali najutjecajni sastav u historiji rock and rolla i preteče punka.^[2]

Historija

Velvet Underground svoj prvi nastup imali su 1965.^[2] u sastavu Lou Reed (vokal, gitara), Sterling Morrison (gitara), John Cale (bas-gitara, viola, klavijature) i Maureen Tucker zvana "Moe" (bubnjevi).

Slijedeće godine uzeo ih je pod svoje okrilje Andy Warhol, koji je gledao njihov nastup u kafeu Bizarre (Greenwich Village), tako su postali kućni sastav njegove Factory, i centralna atrakcija multimedijalnih priredaba Exploding Plastic Inevitable, održavanih od 1966. - 1967.^[2]

Na njegovu sugestiju uzeli su njemačku pjevačicu Nico i sa njom u proljeće 1966. snimili svoj prvi album - The Velvet Underground & Nico (čuveni omot sa bananom dizajnirao je Warhol) sa 11 pjesama (koje su uglavnom napisali Reed, John Cale, a dobar dio otpjevala Nico), među njima su zapaženije bile; Femme Fatale, All Tomorrow's Parties, Black Angel's Death Song, Waiting For My Man, Heroin, European Son i Venus In Furs.^[1]

Ubrzo nakon snimanja prvog albuma napušta ih pjevačica Nico, pa se Velveti zatvaraju u studio i snimaju jedan od najglasnijih albuma u historiji rocka White Light/White Heat prepun kričavih gitarskih rifova. lirika im je još mračnija, teme vezane uz ulični život metropole, kriminal, droge, prostituciju, orgije...

Na snimanju albuma dolazi do teških svađa između Reeda i Cala - pa ih Cale napušta i odlazi u solo vode, tako da Lou Reed konačno postaje jedini lider.^[2]

Na snimanju trećeg albuma The Velvet Underground pridružuje im se gitarist Doug Yule, pa im se mijenja i zvuk, postaju tiši i smireniji.

Svoj posljednji album Loaded snimili su krajem 1970. od orginalnih članova, ostali su jedino Reed i Morrison. Deset pjesama koje je napisao Reed, otpjevao je svojim melodičnim pop glasom Doug Yule, ali nijedna od njih nije postala hit, iako su dvije od njih “Sweet Jane” i “Rock and Roll” danas postale klasici rocka i puno se vrte. Netom prije puštanja albuma u prodaju Reed je napustio sastav i otpočeo svoju solo karijeru.^[2]

Nakon raspada sastava, izdan je čitav niz albuma, od snimljenih a neizdatih pjesama do raznih kompilacija i live albuma.

Sastav se u originalnoj postavi (bez pokojne Nico), ponovo okupio 1993. za evropsku turneju, na kojoj je snimljen dvostruki album Live MCMXCIII.^[2]

Diskografija

Albumi

• The Velvet Underground & Nico (1967.)
• White Light/White Heat (1968.)
• The Velvet Underground (1969.)
• Loaded (1971.)