Pietro da Cortona

Pietro se još kao mladić već oko 1612. našao u Rimu gdje je studirao slikarstvo kod ne naročito uspješnih firentinskih slikara Andreje Commodija i Baccia Ciarpia, ali je zato pažljivo obilazio antičke skulpture i Rafaelova djela. Iz tog njegovog ranog perioda ističu se tri freske koje je izveo između 1624. i 1626. u rimskoj crkvi Santa Bibiana. Tokom 20-ih projektirao je dvije prigradske vile, obje za tadašnje mecene porodicu Sacchetti.^[1]

Njegova je slava dosegla vrhunac 1630-ih kad se bavio projektom za rimsku crkvu Santi Luca e Martina (1635–1650) i oslikao stropnu fresku Alegorija Božanske providnosti (1633–1639) u Palazzo Barberini. Kako je njegov projekt za crkvu Luca e Martina naginjao više firentinskim nego rimskim korijenima, rezultat je bio drugi tip barokne arhitekture različit od Berninijeve ili Borrominijeve.^[1]

Freska sa stropa Velikog salona u palači Barberini (danas dio Galleria Nazionale d'Arte Antica), zamišljena je kao oslikana apoteoza uspona Maffea Barberinija na papinski tron kao Urbana VIII. Njene jarke boje i ukošena perspektiva podsjećaju na Veronesea, čiji je rad Cortona možda vidio u Veneciji 1637.^[1]

Pietro je 1637. posjetio Firenzu, gdje je počeo slikati freske u Palazzo Pitti, za toskanskog velikog vojvodu Ferdinanda II. Medicija, sa prizorima četiri doba u ljudskom životu. U Firencu se vratio 1640. kako bi završio i oslikao stropove u stambenom krilu palače nazvanom po planetima. Pietro je najčešće čitav strop shvatio i obradio kao jedinstvenu slikarsku površinu, koju je uokvirio bogato pazlaćenom reljefnom štukaturom.

U Rim]] se vratio 1647. da naslika stropne freske u crkvi Santa Maria in Vallicella i stropove u palači Pamphili na Piazzi Navona za papu Inocenta X., što je realizirao između 1651–1654. Glavno arhitektonsko djelo tog perioda je fasada crkve Santa Maria della Pace izvedrna između 1656. i 1657. godine, što je vjerojatno i njegov najbolji rad. Pored tog izveo je i fasadu crkve Santa Maria na Via del Corso (1658–1662). Također je napravio projekte za modernizaciju Palazzo Pitti i istočnog krila pariškog Louvra (1664).^[1]

Tokom čitavog života sa podjednakim žarom slikao je kako religijske tako i mitološke teme. Od 1634. do 1638. bio je predsjednik Accademije San Luca u Rimu. I pored očigledne povezanosti između njegova slikarstva i arhitekture, on sam ta dva posla nikad nije povezivao, pa nikad nije oslikao niti jednu od crkava koje je projektirao.^[1]

Biografija